piše: Filip Ćorlukić …Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Hadžiefendićeva divizija nije uspjela potisnuti četnike iz Podrinja, pa je uskoro u Sarajevu Jure Francetic formirao dobrovoljačku Ustašku vojnicu. Budući da se osim crnog nije mogao nabaviti drugi materijal, oni su dobili crne odore – zbog čega su prozvani Crnom legijom. Ta je legija u munjevitom naletu oslobodila Podrinje od četnika, zbog čega su postali vrlo popularni.
Jedne smo subote krenuli na izlet u Zvornik. Ne znam tko je to organizirao. U autobusu kojim sam ja putovao bili su samo gimnazijski đaci. Nisam vidio druge autobuse ni automobile, ali smo na jednoj uzbrdici pretekli dvojicu momaka na biciklima Jedan od njih je bio član Križarskog bratstva Vlado Kos.
Ispred mene je sjedila učenica iz mog razreda Eta Drager. Ona mi se strašno sviđala. imala je valovitu plavu kosu, i plave oči. Po ljepoti i to ne samo ljepoti ja sam je uspoređivao s anđelima. Stoga sam bio strašno razočaran, kad je ona tražila da autobus stane jer mora “ići van”. Čudan je taj pubertet. Odrastao sam na selu i obavljanje nužde nije mi ni na koji način bilo zazorno. A tada; jednim dijelom sam bio prilično odrastao dječak, dok s druge Etu uspoređujem s anđelima: “pa zar i oni da vrše nuždu?”.
Kad smo stigli u Zvornik iskrcali smo se pred jednom velikom zgradom ispred koje su na prostranoj poljani bila velika stabla nekakvog drveća.
Tu smo zatekli puno ljudi, među kojima sam ugledao i moga oca. Bio je s našim kumom Jurom Begićem, koji je prije rata bio predsjednik Napretka, ili ogranka HSS-a, a bio je vrlo aktivan i nakon uspostave NDH. Stalno sam ga viđao u Hrvatskom domu. Zapazio sam i glazbenike našeg orkestra limene glazbe.
Primio nas je i pozdravio jedan ustaški satnik, zaželivši nam dobrodošlicu na oslobođeni teritorij naše drage domovine Hrvatske – kako je rekao. Zatim je jednom vojniku rekeo da pozove Sulju. Došao je jedan dječak u ustaškoj odori, kojega nam je satrnik predstavio kao najmađeg ustašu u Hrvatskoj. Nakon što su ustaše oslobodile njegovo selo od četnika, našli su Sulju skrivenog na tavanu.
“Budući su mu četnici poklali cijelu obitelj, on je ostao sam pa smo ga primili u našu vojnicu, rekao je satnik i pozvao nas je da se malo okrijepimo jelom. Nakon tog brzog objeda krenuli smo prema mostu na Drini. Ja sam dobio moju trubu, pa smo putem malo svirali. No, prije nego smo stigli čula se nakakva vika. Sa srpske strane Drine žene su prale rublje, a s naše je grupa građana vikala: “Marš od naše vode. Sva je Drina naša!” Naime, po nekakvom čudnom ratnom razgraničenju, granica Hrvatske preme Srbiji nije bila po sredini rijeke, nego je promjenljiva: “Dokle seže voda”.
Došli smo do sredine mosta i tu stali. Drina je zaista bila velika, do tada nisam vidio veću rijeku. Sa srpske su strane bila velika gola brda. Satnik nam je ispričao da se unutar tih brda nalaze ogromna prostorije, koje su iskopane i opremljene da se u slučaju rata tu može skloniti kraljevski dvor i generalštab. “No, uzalud su kopali, jer su svi pobjegli k’o zečevi.”
Rečeno nam je da odsviramo Hrvatsku himnu. Uzeli smo instrumente i okrenuli se prema Srbiji, a kad je kapelnik Ravnihard dao znak mi smo počeli svirati. Ne znam kako su se drugi osjećeli, ali ja sam osjećao zanos kakav nikada do tada nisam osjetio. Bilo mi je žao što ne sviram neki od vodećih instrumenata. Nikad mi ta Himna nije ljepše zvučala.
Dok smo mi tako svirali, na početku mosta sa srpske strane je stajao srpski graničar, odjeven u nekakvu odoru maslinaste boje. Stajao je u stavu mirno i salutirao.
Kad smo završili naš satnik ga je glasno pozvao: “Hej Stojane, dođi s nama na ručak. imamo janjetinu na ražnju. Ako te nema tko zamjeniti, dođi slobodno, mi ćemo s ove strane čuvati granicu. Stojan se nasmijao, onako, ovlaš salutirao i pošao s nama na ručak.
Poslije ručka smo malo razgledali okolinu i razgovarali s vojnicima. Mene je posebno zanimao mali Suljo. djelovao je vrlo samouvjereno. Ispred zgrade je bila postavljena oglasna ploča, a na njoj je pored ostalog bilo jedno upozorenje napisano krupnim plavim slovima: “Srbi su nam donijeli psovku. Tko opsuje, mora platiti novčanu kaznu”.
Nakon toga smo otišli razgledati grad. Sve je bilo nekako tiho, a na ulici je bilo vrlo malo ljudi. Pred jednom sam uličnom prdavaonicom ugledao oca i Juru Begića, pa sam im prišao. Jure je malo popričao sa mnom, a onda mi kupio lijep džepni nožić.
Još za dana smo večerali i onda otišli na spavanje. Ne znam da li u gradu nije bilo struje, ili je bilo naređeno zamračenje, ali svi su se služili džepnim baterijama. Ja sam za spavanje s još dvojicom dječaka smješten u jednu sobu. Dali su nam bateriju i rekli da je što rijeđe koristimo. Na stolu sam vidio jedan lijepi veliki dalekozor. Sutra ujutro smo se nakon doručka ukrcali na autobus i krenuli nazad u Tuzlu.
Premda su Francetićevci čvrsto držali od četnika oslobođena područja u Podrinju, u majvičkim se šumama nalazio velik broj četnika, ali za razliku od Podrinja, to su bili domaći bosanski četnici. Njima su se povremeno počeli pridruživati pojedini tuzlanski komunisti i to ne samo pravoslavni Srbi. Posebno je iznenadilo govorkanje po Tuzli: “Otišao dr. Mujbegović u četnike”. Tada je u četnike otišao i naš prijatelj Obrad Ivanović.
Naime, treba spomenuti da su nakon napada Njemačke na Sovjete i poziva KP Jugoslavije na “oslobodilačku borbu”, ojačali i četnički ustanci, ali su u mnogim krajevima NDH ustanci bili četničko komunistički. Tek je kasnije došlo do razdvajanja, a u Tuzli se za partizane čulo tek početkom 1942. godine.
Međutim, bez obzira na vijesti o sukobima s četnicima u bližoj i daljoj okolini, u Tuzli je vladao mir. Na ulici se moglo vidjeti nešto više domobrana, a bila je i jedna manja njemačka postrojba. Povremeno su dolazile manje grupe Francetićevih ustaša. Vozili su se na motociklima marke Puch, koji su za razliku od njemačkih maslinasto obojenih Zündapa bili crni i bogato kromirani. Paradirajući gradom, pa čak vozeći se po stemenicama, oni su za nas pretstavljali pravi atrakciju.
Da nije bilo teškoća u snabdjevanju – nabavka hrane bila je racionalizirana – stanje bi se moglo nazvati gotovo idiličnim. Nesigurnost je počela krutim djelovanjem Velikog župana (ne sjećam mu se imena) i šefa policije Bauera. Oni su u mnogim građanima vidjeli sumnjivce, pa su ih – često neopravdano – zatvarali i zlostavljali.
Od nama poznatih tada su “zbog komunističke promidžbe” u zatvor izvan odvedeni Romeo Bem i Ljudmila Pandža. Na intevenciju moga oca, koji se bio politički snažno angažirao, Romeo je nakon nekog vremena pušten i otputovao u Zagreb. Ljudmila je ostala još par mjeseci. U međuvremenu joj je umro otac i dozvolili su joj da u pratnji oružnika prisustvuje sprovodu.
Iduće je godine ona opet zatvorena i zbog “komunističke propagande” osuđena ne nakoliko mjeseci zatvora i upućena u “Sabirni radni logor” (kao se to nazivalo) u Jasenovac. Nakon odležavanja kazne puštena je kući. Kasnije je postala gorljivom katolkinjom vezanom uz crkvu i sve do duboke je starosti pjevala u crkvenim zboru.
O problemu neprihvatljivog ponašanja Župana i šefa policije Bauera, otac je povremeno razgovarao s prijateljima. Jednom se u Hrvatskom domu sastao s Jurom Begićem, Bogomirom Brajkovićem i Vilićem (ne sjećam se imena ali znam da je kasnije bio ustaški Stožernik). Glasno su razgovarali, a ja sam sjedio za susjednim stolom, pa sam sve moga čuti. Između ostalog, otac je govorio da smo nakon toliko stotina godina konačno stekli svoju državu, a vlast je sada gora nego u Jugoslaviji. Složili su se da nešto treba poduzeti.
Ne znam kad se to točno dogodilo, ali sam poslije saznao da je otac otišao u Zagreb i pomoćniku ministra unutarnjih poslova (bivšem Tuzlaku) Štitiću u ime građana izložio situaciju. Župan i Šef policije su bili smijenjeni.
Sjećam se jedino da sam povremenom na poštu nosio očeva pisma upućena Ministarstu unutarnjih poslova, a kao pošiljatelj je na koverti naznačen Nikola Tkalčić i krupnim veliki slovima bilo je napisano “CENZURI ZABRANJENO OTVORITI”.
…