Josip Prudeus
S vjerom u srcu da ću te sresti
upamtih davno poklonjen glas.
Tražim ga, lutam, čekam na cesti.
Listopad opet pada u nas.
Glasovi šušte, dok jesen kiši,
radosni, dragi, sjetni ko zvon;
duboki, modri, glasniji, tiši…
Ni jedan sličan. Ni blizu tvom.
Kako ga izreć? Nalik je kiši.
Napuklo zvono. Prekinut san.
Bliži što dalji, jači što tiši.
Noću ga sanjam. Tražim kroz dan.
Za nj pitam ljude, oni mi nude
glasove druge (?!). Nije to to.
Ostajem s vjerom, neka se čude –
kad pjesnik sanja-doći će to.