piše: Esad Redža
Zadnjih godina je popularno i svrhovito na fasade svojih kuća postaviti neku vrstu izolacije. Znalci kažu da to znatno smanjuje troškove režija i da zapravo poboljšava kvalitetu života.
Bilo koji vid otvorenosti i propuštanja jednostavno nije u modi. Dobro izolirani kvadrati životnog prostora ne djeluju samo na energetsku učinkovitost nego dobro djeluju i na korisnika koji tako izoliran stječe dojam neke nedodirljivosti s vanjskim svijetom.
Vremena širom otvorenih vrata i prozora s kojih vire sretna djeca i ljudi koji otkrivaju svoje nesavršenosti, definitivno odlaze u prošlost.
Tako izolirani izvana postajemo izolirani i iznutra. Čisti savršeni stanovnici Zemlje koji u nekom dalekom genetskom kodu i nisu Zemljani.
Bili smo ili smo samo željeli to biti? Netko je definitivno pogriješio.
Davno ispisane filozofije ljudskog bitka pod svijećnjakom kraj otvorenog prozora danas se u dobro izoliranim zgradama i dušama uče za neki ispit. Ne, ni slučajno se ne upražnjavaju, one se samo uče za ispit, pa onda za diplomu koja će visjeti na dobro izoliranom zidu dnevnog boravka.
Dnevni zvukovi dana na ulici ili parku pored našeg prozora, gotovo su nečujni. Prozori su novi i dobro “dihtaju”. Čarolija nenadanog zvuka kojeg proizvodi ritam ulice više ne dopire u vakum našeg kontroliranog okruženja. Vapaj boli ili istinske sreće postaje osobna stvar, stvar koja se ne dijeli .
Nije baš sve tako crno izolirano. Zaborave ponekad ljudi zatvoriti prozor. Vanzemaljci tada vrište na njih. Uskoro ćemo plaćati i kazne ako nismo dobro izolirani.
Ali, opet, nije sve tako crno i nije baš da kaznu moram platiti.
Kao i u svakoj davnoj ljudskoj priči, dozvolit ću da mi slučajno uleti vrabac kroz prozor i da me pogleda u oči.