tekst: Marko Jareb
Eduardo je cijelu noć igrao s društvom trešetu i briškulu. Kući je došao u sitne jutarnje sate, oprao je zube i legao.
Utone u dubok san. U snu čuje kako ga doziva kum Edo i on s njim započne dijalog.
“Ma dobro, kume Edo”, reče mu Eduardo u snu. “Ispričaj mi neka općenita razmišljanja o nekim stvarima i pojavama oko nas koja su ti ispričali drugi!” obrati se Eduardo kumu Edi.
“Dobro”, reče mu kum Edo. I nastavi:
„Jedni kažu da riba smrdi od glave, a da se čisti od repa, i to je istina, a nekoj ribi kad se čisti i koža se dere. Drugi pak kažu da “život ne treba shvaćati ozbiljno jer ionako iz njega nećemo otići živi”.
„Treći govore da kad osjetiš ljubav koja nije motivirana nikakvim interesima oslobodiš se mnogih stvari koji te opterećuju. Koji su u pravu? Teško je reći, vjerojatno i jedni i drugi i treći. Međutim, ima i onih koji govore kako uvijek treba gledati samo sebe.“
“Što je po tebi najvažnije kume Edo?” Eduardo će.
„Ipak mislim da je najvažnija ljubav. Ona je najveća kreativna snaga u čovjeka. Poštenje je također važno kod ljudi. Svatko tko imalo ima ljubavi u svom srcu sigurno te ne će prevariti. Sve stvari treba nastojati izvoditi na čistac i držati se istine, premda je ona relativan pojam, jer svatko ima svoju priču i misli da je u pravu.Na kraju svaki čovjek bi trebao nastojati da ne radi ono što mu ne bi bilo drago da njemu netko radi, odnosno nije međusobno spojivo da nekomu želiš zlo, a sebi dobro. Svatko tko gazi preko ljudi, to će mu se vratiti kad li tad li.“
“O čemu su ti govorili u školi ili u vojsci? pita Eduardo kuma Edu.
„U školi su nam profesori i nastavnici pričali da nam je najbolji drug knjiga. U vojsci su neke vojne osobe govorile kako nam je najbolji drug puška.“
“Koliko si imao drugova u vojsci? pita Eduardo.
„Tonći – kolega iz vojske – znao bi u šali reći da on ima samo jednog druga i da ga on ševi, – a to je njegova žena. Ipak mislim da je od svih drugova, najbolji drug knjiga, jer nikad ti se ne će narugati ili nasmijati ako nešto ne znaš, a pružiti će ti priliku da od nje puno naučiš.“
“Sjećaš li se nekih izreka naših starih?” opet će s pitanjem Eduardo.
„Tko je za knjiginu taj je i za ledinu, znali bi reći naši stari. Koliko treba biti uporan za iskrčiti ledinu, toliko isto treba biti uporan i s naukom. Ali nije nauka zec da će uteći, što znači da te knjiga uvijek vjerno čeka i možeš joj se uvijek vratiti.Ali nije nauka ni magarac da je svatko jaše, pa ipak knjiga se ne će naljutiti ako je i jaše netko tko je nije vrijedan.“
“Što li prema knjizi osjećaju oni koji ih pišu kume Edo? upita ga Eduardo.
„Profesor Koko npr. kaže da napisati knjigu poezije je isto kao da se skineš do gola pred mnoštvom ljudi. Profesor Jerinek kaže da oni koji napišu neku knjigu je isto kao da ostave svoj kofer sa osobnim stvarima na javnom mjestu i odu.“
“Koliko je svaki čovjek zadovoljn s onim što radi?” opet će Eduardo.
„Čovjek nikad nije zadovoljan. Takva mu je izgleda priroda i genetika. Može imati cijeli svijet opet bi mu nešto nedostajalo. Međutim, male stvari čine život sretnim, i tako puno tih malih stvari, čini život zadovoljnijim i smišljenijim. Zapravo u čemu se sastoji smisao života? Najidealnije bi bilo da svaki čovjek radi ono što voli i da od toga može živjeti.To je teško uvijek uskladiti i ponekad čovjek mora raditi i ono što ne voli. Neki kažu da ne bi oni ništa radili da ne moraju. Drugi opet kažu da više vole gladni ležati nego siti raditi.Treći kažu da bi od svih poslova najviše voljeli “prišivati brukve u punte”.Zapravo ništa se ne mora, nego se mora samo umrijeti.“
“Može li se živjeti bez briga?” s pitanjem će opet Eduardo kumu Edi u snu.
„Onaj tko je stvorio potomke mora se brinuti da im osigura egzistenciju i prisiljen je raditi da bi zaradio za život sebi i svojoj obitelji.Ako je moguće lijepo bi bilo u slobodno vrijeme baviti se nekim hobijem što bi svakog čovjeka ispunjavalo zadovoljstvom i činilo mu život sretnijim njemu i njegovoj obitelji. Je li smisao života da živiš kao da ti je svaki dan zadnji dan života ili treba misliti i koji dan unaprijed?”
“Treba li kume Edo išta planirati u životu?” pita ga Eduardo.
„Mnogi kažu da je najbolje kad se ujutro probudiš reći:
«Hvala ti dragi Bože što sam se još jedno jutro probudio.»
Neki kažu da je najbolje u životu ništa ne planirati, nego samo raditi pa kako ispadne. Ipak pravila nema, jer svatko je kovač svoje sreće, a pjesma kaže:
“Nije sreća para puna vreća, to znaju oni što je imaju… ”
“Filip mi kaže da sve što je planirao u životu da mu se to i ostvarilo. Takvih ljudi je vjerojatno malo, ali Filip je onda zaista sretan čovjek.“
„Planirati treba, ali u skladu sa svojim mogućnostima i sposobnostima. Ponekad treba i bar mala naklonjenost sreće da se ispuni ono što neki čovjek planira. Takav je život, a život piše romane, rekao je mnogo veći um od običnog čovjeka. „
“Što napraviti, kume Edo, da čovjek bude čovjek u pravom smislu te riječi? pita ga Eduardo u snu.
„Kada vidiš nekog čovjeka da ide putom i priča sam sa sobom, kažu da onda ili gradi kuću ili ima problema sa ženom. Nije isključena eventualna bolest, ali u ovoj priči to nije slučaj. Kakvi sve problemi mogu biti sa ženama? Većinom se to zna. Međutim, postoji i slučaj gdje jedan čovjek kaže da ima blizu 50 godina da je žena s njime, a kao da je jučer došla od matere. Drugi pak čovjek kaže da kad on nešto želi napraviti da je – kad hoću, lako ću, odnosno kad nešto ne želi napraviti, onda je – kad neću, kako ću.
Treći kažu da se veza i prijateljstvo rodilo s čovjekom i da će svaki čovjek naravno neku uslugu ili nešto drugo prije učiniti prijatelju i rođaku nego nekom strancu.
Četvrti će reći : – Čovjek je čovjeku vuk! Zapravo ženama odnosno djevojkama se najvažnije udati, a muškarcima tj. momcima, velikoj većini, najvažnije je u se, na se i poda se. Djevojke misle da su udajom riješile sve probleme, a muškarci da su dobili milijun i jedan problem. Svaki čovjek bi trebao biti na putu istine, ljubavi, mira, tolerancije, snošljivosti, brige za mlade…
Što sve čovjek nije u stanju reći i napraviti. Vrlo je vjerojatno da prvenstveno nešto radi i govori zbog sebe samoga, zbog svojih osobnih interesa.”
“Kakvi su tvoji stavovi o vojničkom životu?” pita kuma Edu Eduardo.
„U vojsci su nam govorili da se nemamo ovdje o čemu misliti, ima ovdje tko je zadužen da misli o svemu.“
Na ispraćaju u vojsku otac će sinu:
«Nemoj se brinuti, samo se pametni moraju brinuti, Bog će se pobrinuti za neznalice.»
„Jedan čovjek mi je pričao da su mu stariji govorili da je vojska velika životna škola, i on kaže kako je to lijepo rečeno, a ja sam kaže on, na služenju vojnog roka tj. u vojsci naučio samo krasti, lagati i ne raditi.“
„Je li to baš tako? Nakon određenog stresa u prvim danima služenja vojske, ipak se vojnici u vojsci, kao ljudi u međusobnim odnosima i vojničkom životu osjećaju sigurnima i spokojnima, premda samo broje dane i misle kad će ići kući. Normalno da sredina u kojoj čovjek živi povremeno utječe na njega, ali u obitelji se stvara matrica za svakog čovjeka koju kao temelj nosi cijelog života.Čovjek se u obitelji uči radnim navikama i moralu. „
“Kume Edo, toliko za ovaj put. Drugom prilikom ću ti nastojati postaviti teža pitanja. Nisam siguran hoćeš li mi na ista znati odgovoriti.
„Nema toga pitanja na koje ja ne mogu odgovoriti.“ Eduardu će u snu kum Edo.
Od buke kamiona što odvozi smeće, koja je dopirala s ulice, Eduardo se probudio i postane svjestan kako je sanjao kuma Edu i razgovor s njim. Malo se potrudi rekonstruirati cijeli razgovor i zapiše ga.
Poštovani čitatelji, to je razgovor koji ste upravo pročitali.