tekst: Marija Kukić
foto: Mirko Cenbauer
Prolazeći putem što vijuga između isklasalih njiva ječma i pšenice, nisam mogla a ne primjetiti mnoštvo crvenih cvjetova što nježno povijaju svoje glavice na proljetnom povjetarcu
Toga časa padoše mi na pamet stihovi Mihovila Pavleka Miškine:
Opet su jutros procvali
U žitu makovi sneni,
Sve su nam njive ovili
Cvjetovi njihovi crveni.
Znaš li majko, majčice
Kakvi su ono cvjetovi
Što rastu na tim njivama
Takovi divni, crveni?
Ti opjevani divlji crveni cvjetovi zovu se makovi i simboliziraju mnogo toga, ali i zaborav i smrt.
Kako zaborav? Mit kaže da su makovi nastali iz Afroditinih suza. Kazuju prolaznost ljubavi i želju da ožalošćenoj božici donesu blagotvoran zaborav jada. Makovi su ispunili njena očekivanja, zaborav je bio tako temeljit tako da se božica više nije sjećala Adonisa i s veseljem se prepustila novim ljubavnim izazovima.
Zašto smrti? Ovaj predivni crveni cvijet postao je simbolom ljudskog stradanja u 1. svjetskom ratu. Na poljima Flandrije događao se pakao. Mnogi su vojnici svjesno i namjerno odlazili u smrt jer nisu mogli podnijeti te strahote rata. Na mjestima gdje su vojnici pogibali nicalo je mnoštvo crvenih makova kao da niču duše poginulih vojnika. Tako je ovaj divlji samonikli cvijet postao simbolom ljudskog stradanja. Bilo je u bitci kod Ypresa 1915. godine.
Među poginulim vojnicima (a poginulo ih je oko pola milijuna) bio je i Alexis Helmer, dvadesetdvogodišnji mladić. Njegov prijatelj, kanadski bojnik i liječnik John McCrao primjetio je da su za vrijeme prijateljevog pogreba počeli brzo nicati crveni makovi. Tada je pun emocija napisao pjesmu Na poljima Flandrije.
Na poljima Flandrije makovi cvatu
Između križeva, niz po niz
Oni pokazuju naše mjesto, a na nebu
Ševe, još hrabro pjevaju, lete
Rijetki ih čuju usred topova ispod
Mi smo mrtvi. Nedavno
Živjeli smo, osjećali zoru, vidjeli zalaska Sunca sjaj
Voljeli i bili voljeni, a sad ležimo
Na poljima Flandrije.
Nekako je mak najviše vezan uz smrt. Još u starom Egiptu mak je bio omiljeni ljubavni cvijet. Buket rascvjetalog maka ili dekorativno osušene glavice zaljubljeni su darivali svojim izabranicama, ali istovremeno su makove glavice pripadale i u tradicionalne grobne dodatke, koje su posebno stavljali u lijesove mladih djevojaka.
Mladići prerano poginuli, djevojke prerano preminule… sve ih povezuje mak, crveni samonikli cvijet. I kada ugledamo crvene makove, zastanimo malo pred njima, uživajmo u njihovoj ljepoti i samo časak, samo jedan sitni djelić vremena prisjetimo se makova iz polja Flandrije i mladića čija je prolivena krv poklonila cvjetovima svoju boju!
Slažem se u potpunosti s razmišljanjima gospodina Zvonimira i zahvaljujem na komentaru. Gorka je istina da je on, nažalost u pravu, ali u meni su procvali makovi i fotografije koje mi je ustupio gospodin Mirko, izazvali mnoštvo emocija od kojih sam samo neke ispisala na papir. I puno sam naučila dok sam proučavala podatke o makovima.
Ja sam pjesmu Crveni makovi M. P. Miškine u osnovnoj morala znati napamet. I još i danas ih znam (ne u cijelosti nego onako napreskokce).
Zaista vrlo lijep prilog: http://www.hrvatskiglas-berlin.com/?p=172684 I Flandrija, i stari Egipat i Afroditine suze, sve je kao vrlo lijepa kompozicija vrijedno objavljivanja i svaki komentar je suvišan; nema se što ni dodati, ni oduzeti. I sad ja, unatoč tome, ipak dodajem: Da je napisana cijela pjesma, a ne samo prve dvije strofe, bilo bi kod mislećih čitatelja asocijacija na današnju HR, naravno, specijalno na Slavoniju i njena zapuštena polja: Opet su jutros procvali U žitu makovi sneni, Sve su nam njive ovili Cvjetovi njihovi crveni. Znaš li majko, majčice Kakvi su ono cvjetovi Što rastu na tim njivama Takovi divni, crveni?… Read more »