/Na rođendan Nebeske Majke prisjetimo se i nekih hrabrih zemaljskih majki koje žive tu, među nama/
piše: Marija Kukić
Najmlađem djetetu bila je jedna i po godina, najstarijem dvanaest kada se u obitelji dogodila tragedija…
Otac Nedjeljko, inače dragovoljac Domovinskog rata, poginuo je radeći u šumi. Obitelj je živjela veoma skromno, a od nečega se moralo živjeti. Iza njega ostala je mlada i nezaposlena supruga i sedmero djece.
Živjeli su u dvije dvorišne prostorije u svekrovom dvorištu. Gotovo ništa nisu imali. Bez hranitelja obitelji život je postao neizdrživo težak. Trebalo je djecu nahraniti, trebalo ih je odjenuti, obuti, kupiti udžbenike, bilježnice, pribor za školarce… Bio je potreban nekakav minimum za život dostojan čovjeka.
Naravno, majci sa sedmero male djece bilo je najteže. Mlada, nezbrinuta, sama… Ili je barem mislila da je sama!
Kako to biva u nas Hrvata, našlo se tu mnogo dobrih duša koje su bile voljne pomoći. Uz veliku pomoć Caritasa Požeške biskupije, općine na čijem je području živjela i mnogih ljudi širokog srca sagrađena je majci i njenoj djeci obiteljska kuća.
Život je tekao dalje. S manjim ili većim problemima, s manjim ili većim tugama, brigama, ali i s manjim ili većim radostima i veseljem. No, jedna nevolja nikada ne dolazi sama…
Jedan od sinova, veseo i druželjubiv mladić, vrsni nogometaš i zaljubljenik u sport, doživio je tešku prometnu nesreću vozeći se s prijateljem.
Slijedila je bitka za njegov život. Nakon neizvjesne borbe te dugotrajnog liječenja u Zagrebu i Varaždinskim Toplicama, mladić ostaje živ, ali nepokretan. Nagnječena mu je leđna moždina i četvrti kralježak. Miče samo glavom i ramenima.
Na televiziji prati sve sportske događaje, posebice one vezane uz nogomet. Zna se zabaviti računalom, a piše držeći olovku ustima. Nedostaje mu prije svega nogomet, prijatelji za izlaske i druženje… ali uz njega su njegove sestre i braća, uz njega je njegova majka.
Hvala ti za bezbrojne načine na koje si pokazala da nas voliš i za sve trenutke kad si pokazala svoju mudrost i snagu! (C. Curci) Dodala bih: I hrabrost!
Danas su njena djeca već odrasli mladići i djevojke između sedamnaest i dvadeset i osam godina. Sigurna sam da mnogo pomažu majci koja je svoje najbolje godine provela brinući se i boreći za bolji život svih njih. Optimizam je ni u najtežim trenutcima nije napuštao i često je znala govoriti: „Ne daj, Bože, gorega!“
A gore od ovoga može biti. Majci je prije nekog vremena dijagnosticiran karcinom. Ne da se ona! Uspješno se nosi s bolešću i dalje ne odustaje od borbe za boljitak i budućnost svoje djece.
S punim pravom nazvala sam je Majka Courage (Hrabrost) jer uistinu ona to i jest.
A Tolstoj zapisa u svojoj Ani Karenjinoj: „Sve sretne obitelji nalik su jedna drugoj, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način“.
Ovu obitelj pratila je nesreća većim dijelom života, ali se zahvaljujući borbi, vedrini, optimizmu koji im nikada nije nedostajao, hrabro nosila sa životom.
Dom ne čine bogatstvo ni prostranost, ljepota ili udobnost. Sve ovisi o majci. ( G. W. E. Russell)—————————
Majka Hrabrost nije željela da se spominju imena i objavljuju fotografije pa joj tu želju i ispunjavamo.
U našem narodu zna se čuti : nikad ni jedno
zlo ne dolazi samo……….
Kako u ovakvim teškim situacijama ne vidjeti
tu ženu koju valjda sam Bog nadahnjuje da
ima snage ići dalje. Zato joj ime koje je dala
Marija, jedino pristaje……..