SLIKOPIS

Od Podvinja do Kutjeva

tekst i foto: Marija Kukić ...foto album
Zimski prohladni dan. Staze zaleđene, a putovi, dvorišta, njive, vinogradi, šumarci, šume… sve je prekriveno sjajnim bjelilom. Kažem sjajnim jer se sve cakli od hladnoće obasjano zubatim suncem.

Valja put pod noge i pravac Slavonski Brod. Koja cesta je bolje očišćena? Kojim putem je sigurnije? Koji  je manje zaleđen?

Dogovor je pao. Ići ćemo cestom koja krozravnu Zlatnu dolinu presijeca rijeku Orljavu, a zatim blagim i krivudam usponom vodi preko Dilja ka Slavonskom Brodu.

Ali, cesta nije onakva kakvu smo očekivale. Mjestimice je tu neočišćeni i utabani snijeg, ima i leda, ali kilometar po kilometar, i  eto nas u Brodu.

Nakon obavljenoga zadatka, odlučismo  vratiti se drugim pravcem, onim preko Dilj-gore. Cesta je široka, nema na njoj puno prometa. Samo je pitanje je li prohodna. Dok je kćerka vozila, ja sam kroz automobilsko staklo pokušala slikom ‘zapisati’ ono što sam putem ovog  zimskog dana vidjela. I zato sam tekstu dala naslov SLIKOPIS.

Prvo naselje je Podvinje, ali njega je sada ‘progutao’ Slavonski Brod i postao je njegov sastavni dio. Cesta čista, široka, prometna. Kuće poredane u dva reda, uredne, lijepe, održavane.

Stižemo u Rastušje, rodno mjesto  Dragutina Tadijanovića, velikana hrvatske poezije, prolazimo kroz Grabarje, a zatim smo u Podcrkavlju, mjestu o kojemu već dugo bruje svi mediji zbog škole koja se gradila godinama. Na krivini, pri izlasku iz sela, dominira župna crkva.

Nema više naselja. Promet je vrlo rijedak, cesta suha, a uz kraj ceste nagomilane su ogromne hrpa snijega. Prolazimo pored ‘Sablasti s Dilja’ o čemu je na HGB pisao pokojni Emil.

Cesta postaje sve krivudavija, ali  je vožnja vrlo ugodna. Posljednje selo Brodsko-posavske županije je Gornji Slatinik, selo  ‘između neba i zemlje’ u kojemu se uz cestu nalazi samo nekoliko kuća.

Dilj-gora, najniža gora u prstenu požeškog gorja, i ovih zimskih dana nudi putnicima svoju ljepotu. Drveće okićeno snijegom i injem, ogromne naslage snijega, pokoji auto… i eto nas na samom vrhu.

Tu započinje moja Požeško-slavonska županija. Pustoš. Sela ni za lijek. A onda se nanizalo nekoliko sela. No, ova sela nisu tako uređena, u njima je puno trošnih, ruševnih kuća… vidi se da život u njima umire. Ta sela su najudaljenija sela istočnog dijela županije i vrlo slabo prometno povezana s Požegom, ali i ostalim naseljima.

Ruševo, Migalovci… Čaglin (općinsko središte) i Milanlug izgledaju već ‘pristojnije’. Zbog opasnih krivina kćerka vozi oprezno. Stižemo u Vukojevicu, selo nastanjeno mnogim romskim obiteljima. Sve bliže smo Kutjevu. Ostaju još samo dva naselja.

U Gradištu na brežuljku  dominiraju škola i  pravoslavna crkva. Nakon Bekteža stižemo u Kutjevo, gradić u kojem  sam pustila svoje korijenje i kojega nosim u srcu.

Vožnja je privedena kraju, a ja sam ‘igrajući se’ fotoaparatom snimila mnoge fotografije i stvorila svoj slikopis.

U Kutjevu, vinskoj prijestolnici, slavilo se Vincelovo. Mnoštvo ljudi, glazba, pjesma, ples, bogati štandovi i vinske kapljice upotpunili su ovaj događaj. Nije posjetiteljima smetala ni temperatura nekoliko stupnjeva ispod nule.

Još samo nekoliko desetaka metara i ja ću se ugrijati u svom toplom gnijezdu.

I tu, na Trgu graševine, ja  završavam svoj slikopis!

foto album: Od Podvinja do Kutjeva