piše: Filip Ćorlukić …iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
NDH je bila podijeljena na velike župe, a Tuzla je bile sjedište Velike župe Usora i Soli. Ne sjećam se tko je zamijenio smijenjenog Velikog župana, a za Dožupana je postavljen dr. Feliks Nađelski, zagrebački pravnik, predsjednik Ustaške mladeži NDH, ali od prije predsjedik Velikog križarskog bratstva, kojega je na toj dužnosti u Zagrebu zamijenio dr. Lav Znidarčić.
Govorilo se da je bio najbolji govornik u Hrvatskoj. Nekoliko sam puta slušao njegove govore u dvorani Hrvatskog doma, a kad sam desetljećima kasnije slušao pokojnog Vladu Gotovca, podsjećao me je na Feliksa. Nama je u Križarskom domu povremeno držao predavanja.
Ostalo mi je u sjećanju jedna njegova tvrdnja koju je izrekao prigodom predavanja o političkoj situaciji. Tada je rekao: “Nijemci su nam saveznici, ali nam nisu prijatelji”. To sam shvatio tek kasnije. Održao nam je nekoliko predavanja o seksualnom odgoju, čega uopće nije bilo u školama, a i danas se o problemu seksualnog odgoja prosvjetari neuspješno nadmudruju.
Tijekom uskršnjeg jutra bio sam na dvorištu, kad sam ugledao Feliksa kako se penje uz brijeg prema našoj kući. Ja sam ga prvi pozdravio križarskim pozdravom, a on mi je odgovorio: “Bog živi, mladi brate. Sretan ti Uskrs”. Nakon što sam mu rekao da je tata u kući, on je nastavio put i ušao,
Jednog mi je dana otac rekao da se u Derventi održava Euharistijski kongres, da će doći biskup Šarić, a da tamo odlazi i dr Nađelski gdje će poslije Kongresa održati govor. A zatim mi je pun ponosa rekao: “Čestitam, tražio je da ispred mlađih križara ideš ti, a u ime starijih će ići zamjenik predsjednika, Vlado Kos. Sutra u devet sati moraš biti u njegovu stanu.”
Njegov je stan bio blizu Križarskog doma. Kad sam došao, on mi je otvorio. S majkom je živio u malom dvosobnom stanu. Uveo me je u svoju sobu. Bila je vrlo skromno namještena: krevet, noćni oramarić pored kreveta, obični stol s dvije stolice i na zidu velika slika Isusove majke. To je sve.
Tada sam se prvi puta vozio automobilom. Bio je prilično velik, a između prednjih i zanjih sjedišta bila je pomična staklena pregrada. Feliks ju je pomaknuo, tako da smo putem mogli razgovarati. Velika svečana misa služena je na derventskoj tržnici, a poslije toga smo nas trojica pješice krenuli prema Hrvatskom domu. Tamo nas je čekala gomila svijeta, tvoreći špalir prema ulazu u dom. Feliks je postavio mene s lijeve, a Kosa sa svoje desne strane, pa kad je on podigao ruku na rimski pozdrav učinilo smo to i nas vojica i dok smo tako pozdravljajući oštro koračali prema domskim vratima svijet je klicao i vikao: “Živio, živio Ante Pavelić!”. To mi je prvi i zadnji put u životu da sam u tako nečemu sudjelovao.
Na katu iznad pasaža u Križarski dom stanovao je sin bivšeg židovskog rabina Lekera. Otac mu je s ostalim Židovima odveden, a na molbu, isusovačkog dekana dr. Drage Dujmušića, njemu su Nijemci dazvolili da ostane u Tuzli dok ne završi započetu restauraciju crkvenih slika.
Ponekad je dolazio u Križarski dom na partiju stolnog tenisa. Najčešče je igrao s đakom sedmog razreda gimnazije, bratom spomenutog Bogomira Brajkovića. Bio je izvrstan hipnotizer, a i neke od nas je tomu učio. Brajković je u tomu imao najviše uspjeha, ali ni ja nisam bio loš.
U domu su se povremeno održavale priredbe, na kojima su sudjelovale i djevojke. Tada sam upoznao i Veru Šimić, kćer domobranskog pukovnka Franje Šimića, kojega sam povremeno viđao. O njemu će još biti riječi, a ovdje ću samo spomenuti da je nakon briljantne i herojske obrane Kupresa u jesen 1942. bio unaprijeđen u čin generala, a postao je i jednim od ukupno šest vitezova NDH.
Oni su tad stanovali u susjednoj zgradi, pa je Vera često dolazila i rado sam se s njom družio. Uz njihov balkon bila je domska nadstrešnica za kola. Jednom sam želio pozvati Veru pa sam se popeo na nadstrešnicu i na njihovu balkonu ugledao njezinu majku kojoj je lice bilo potpuno premazano nekakvom bijelom masom. Nije me vidjela i ja sam se povukao. Kad je Vera idući puta došla u dom, pitao sam je zašto njezina mama ima lice premazano nekakvim bijelim tijestom. Je li bolesna? Prvo me začuđeno pogledala, a onda se počela smijati, a zatim me upitala, zar nikad nisam vidio da žene ujutro stavljaju na lice posebne kreme, koje poslije obrišu. To im treba za ljeopši ten. Bio sam posramljen.
Budući smo brat i ja bili stalno nečim zauzeti u gradu, kod kuće smo uglavnom učili, pa nismo imali puno vremena za nekakve igre. Ipak se našlo i toga. Uspavljivali smo kokoši. Jednom je majka otišla u grad na tržnicu, a prije nego se vratila mi smo pohvatali desetak kokoši i uspavali ih. Uzmemo kokoš, stavimo joj glavu pod krilo i nekoloko puta mašemo njome lijevo-desno, a zatim je pažljivo spustimo na zemlju. Ona tako i ostane. Kad smo vidjeli da se majka penje uz brdo, brzo smo poslagali kokoši uz put i sakrili se iza Pandžine kuće. Kad je majka ugledala kokoši počela je vikati: “Bože, što je ovo! pocrkale mi kokoši“. Čim je sa zemlje podigla jednu da je pogleda, kokoši se izvukla glava ispod krila pa se počela otimati. Majka ju je pustila, pa nogom gurnula drugu, a ova je odmah pobjegla. Mi smo izašli iza kuće i počeli se glasno cerekati. “Sram vas bilo. Ne znam šta ste im učinili, a ja jadna pomislila da su mi kokoši pocrkale. Danas nema ručka”, ljutito je vikala majka.
Nakon što su smijenjeni bivši Župan i šef policije, u Tuzli se rat nije previše osjećao. Otac se sve više angažirao u različitim djelatnostima.. On zaopravo nije radio na tuzlanskoj željezničkoj postaji, nego u dva kilometra udaljenoj Kreki. Tek je u svibnju 41. premješten u Tuzlu na mjesto komercijalno-robnog blagajnika u velikom željezničkom skladištu. Tamo je zatekao i skladištara, Srbina Milovoja Vasiljevića. Rad na željeznici oslobađao je od služenja u vojsci, pa su dvojica ustaških vojničara nastojali prijeći na željeznicu, a smjena Srbina Vasiljevića izgledala im je povoljna prilika. No otac se tomu usprotivio, pa je koristeći svoj stranački ugled uspio da Direkcija zadrži Vasiljevića na poslu.
Kao što će mu se kasnije osvetiti angažiranje na smjeni Župana i Bauera, tako će i zbog ovog imati velikih problema, ali o tomu ćemo kasnije.
Uz sve ono čime se baviio, oca je posebno iscrpljivala udaljenost stana i onaj strmi brijeg na koji se morao svaki dan uspinajti.
Željeznički službenik Jozo Opačak, uopće se nije bavio politikom, ali mu je zbog blizine kolodvora dodijeljen dio ispražnjenog stana veletrgovca Vasiljevića, koji je odselio u Srbiju. Upravo je on savjetovao ocu da Gradskoj upravi podnese molbu za još neuseljeni dio tog stana, što je otac i učinio. Napisao molbu, a zahvaljujući i tomu da nas je bilo sedam članova obitelji, odobreno nam je useljenje u taj veliki stan.
Tako smo opet preselili i konačno smo bili u gradu, nedaleko od željezničke postaje. Opačkovi su imali dvosobni, a mi smo dobili veliki dobro uređen trosobni stan koji se sastojao od prostrane ulazne prostorije, kuhinje, ostave i tri sobe, od koji je jedna imala preko 50 m2 . A tek dvorište! U kuću se ulazilo kroz veliki kamiomski pasaž. Desno je bilo stubište do stana u prizemlju u kojem je stanovala obitelj Tolić, a zatim su se stepenice nastavljale do našeg stana na katu.
Dvorišete je bilo ogromno. Odmah do kuće nalazila se novoizgrađena garaža, do nje šupa za ugalj, a iznad nje soba, koja će postati mojom sobom. U toj sam sobi imao stol, četiri stare stolice i veliku policu na koju sam poslagao sve one dijelove radio-tehnike. U produženju dvorišta se nalazilo skladište, koje je bilo veliko kao i ona željeznička, a bilo je na betonskim stubovima odignuto od zemlje oko jedan metar. Neki je “mudrijaš” ispod skladišta iskopao protuavionsko skloniše, i to bez ikakve krovne zaštite.
Iza skladišta je bila žičana ograda prema velikom dvorištu osnovne škole, a na lijevoj strani dvorišta staja, svinjac i kokošinjac. S druge strane ulice nalazila se žičana ograda željezničkog kolodvora, iza koje se nalazio drvored bagrema, a dalje je pogled pucao na tračnice, pa na ono skladište iz kojega je narod poslije dolaska Nijemaca nosio brašno, zatim dolina Jale, pa brijeg “Novog svijeta” i konačno šumovita strmina Ilinčice.
Lijevo od nas stanovali su Zubakovi, sa sinovima Tonćina uzrasta i starijih od mene. Desno je bila uvučena katnica iz turskog doba, ograđena visokom ogradom od dasaka. Iz te se kuće sjećam samo jednog starijeg čovjeka, kojega su svi zvali Beg. Nešto dalje bila je jedna vrlo lijepa uvučena prizemnica, ispred koje se nalazio uređen cvijetnjak. U toj je zgradi bio Ustaški stožer, a još nešto dalje prema centru grada nalazilo se građevinsko poduzeća obitelji Gojo. Njihov sin Nardi je moj razredni kolega i s njim sam se dosta družio još dok smo stanovali u onim malim željezničkim stanovima. Imali su još kćer Lidiju i starijeg sina Brunu.
…