Dijana Jelčić-Starčević
Putevi… staze… drumovi… koraci odbrojavani ritmom srca… … nemoguća iluzija otrgnuta iz prastarih pjesama… miris jelena mošutnjaka… Diana je ubila Aktaiona… legenda slivena u stih drevnog pjesnika… Hafizov deja vu… i njegova žudnja za odbacivanjem vela tajanstvenosti… upitah se… je li on znao zašto je boginja ubila lovca?
A legenda je živjela u meni… darovaše mi ime i boginju… lutah zamišljenim Panteonom… osjetih se zatočenom u krletci nedosanjanog… a onda osjetih Prometejsku krađu vatre u kojoj naslutih snagu ognja vremena… pokušavala sam nemoguće učiniti mogućim… ratovala sam sa zvjezdanim nebom… koja ludost tužne duše… bila sam pustolov koji nije napuštao mjesto boravka… lutala sam pješčanim plažama nepoznatih oceana… zaustavljala se u razvalinama sunčane svjetlosti i sanjala smiraje uzavrelih čežnji i neostvarenih želja… bila je jesen… jedna od onih u kojima sunce danima zaboravlja svitanja… leptiri su umirali u vrtovima i u mojoj glavi… živjeli su samo u snovima… plesali sa suzama neba i nestajali u maglovitoj budnosti… kiše su stigle prerano… ispirale su boje ljeta i dane odjevale sivim koprenama… iz maglovitog oblaka je izranjalo lice, obrisi sanjanog osmijeha… ponestajalo mi je hrabrosti za susrete sa izmišljajem… bila sam prestrašena od vizije koja me je pratila kao sjena i narušavala sklad samovanja… bila je prisutna u srži prostora i bitku vremena… unosila disharmoniju u željenu tišinu… trgala okvire slike nedosanjanog Raja… širila panoramu nesvjesnog htijenja… stvarala kaos u nirvani nepostojanja…
Danas se pitam jesi li znao da drugujem s Mjesecom… jesi li osjećao moje noćne pohode u tvoju blizinu… jesi li naslućivao susret kao što sam ga ja željela… jesi li čuo moje šapate odaslane u eter… otkotrljani kamen u u dubinu sudbinske rijeke… moje svjesno življene apsurde… jesi li osjećao moje traganje krošnjom razgranate vječnosti?
Sjećam se… sve sam te to već pitala… smiješio si se istom osmjehom… ono što su prsti suđenica tkale nije moguće uništiti… rekao si… ljubav nam se u svojoj ushićenosti naklonila… doživjela vrhunac u trenu kada su se iza suhozida vremena naše sjene srele i uronile u svjetlost nove budnosti… kada smo divnu snovitost bez dodira pretočili u stvaran zagrljaj… odživjeli smo legendu i Hafizovu poeziju… Camusov egzistencijalizam… slijevanje jednog u drugo… zagrljaj epoha… i dočekali buđenje u ovome ovdje i ovome sada… sretni…