Sonja Smolec
Duša moja prepuna samoće,
nabubrena tugom izljeva sivinu,
i čeka i sanja, svaki dan ponovo se rađa,
napuštena; kao dijete bez majčinog mlijeka
nastavlja suhoću disati.
I boli svjetlo, i boli tama,
vrijeme odjekuje tišinom.
Ruke pružene u nedohvat
ostaju prazne.
Sa rubova trepavica
sjećanja kaplju.