Aljoša Đugum
Puštam ruku što me iznad vode drži
Biram usne koje oduzimaju dah
Da svaki poljubac i ledi i prži
Sve dok se ne pretvorim u mraz ili prah.
Negdje postoji ljubav, moram je naći
Makar se crnom vragu zavuk’o pod skut
I ti krugovi pakla čine se kraći
Kad odabran srcem biva čovjekov put.
Još učim i dijete sam koje puže
Pa previše vjerujem, a premalo znam
Čak i da je , dušo , potrajalo duže
Uz tebe sam samo bio manje sam.
Možda budem od neprijatelja mrži
Krivac za brodolom, ali nije me strah
Puštam ruku što me iznad vode drži
Biram usne koje oduzimaju dah.
Strast je uvijek jača od mirne, postojane ljubavi, one koja iznad vode drži. Treba nam iluzija da smo posebni, da je naša ljubav nešto izvan vremena, nešto što je jače od neba i pakla. Udari nas iznenada, zanese i ponese, a onda Vrijeme kaže; i ja se ovdje nešto pitam! No, da nema žudnje, ne bi nastale ovakve divne pjesme klasičnog stiha koje odolijevaju svakoj modi i vremenu.