tekst: Marija Juračić
Prije nekoliko dana je u Lijepoj našoj bio praznik. Ili možda nije?
Slavilo se i nije se slavilo. Nije mi baš sve jasno. Zet mi kaže da se opet vodi polemika oko onog davnog rata, onog prije ovog, pa su se dvije sukobljene strane ukopale u svoja stajališta i ne popuštaju.
Prešutno ih ne nazivamo njihovim imenima, jer svako tituliranje moglo bi značiti neku neželjenu jutarnju posjetu. A svi smo mi u obitelji velike spavalice pa ne volimo jutarnja buđenja. Dakle, iz čiste komocije i kukavičluka nazivamo ih snaga A i snaga B. Ta slova su još posve neutralna i ne znače sama po sebi ništa.
„Bolje bi im bilo da brinu kako podići standard ljudi, kako otvoriti radna mjesta, kako za bolesnu djecu platiti lijekove…“ nabraja moj zet.
„E, moj zete, tu samo lugar može pomoći“
Zet me gleda upitno pa shvaćam da je premlad da bi znao priču o lugaru koja potječe još iz onog davnog rata. Moram mu je ispričati:
„Dakle, u onom davnom ratu vodile su se žestoke borbe između sila A i sila B za jednu veliku, teritorijalno stratešku šumu. Ratna je sreća bila promjenjiva. Prvo su sile A potisnule sile B, a onda su sile B nasrnule svom snagom i u strašnom protuudaru vratile svoje položaje. I tako je to, s promjenjivom ratnom srećom, trajalo nekoliko tjedana…“
Ušutjela sam, napravivši emocionalnu pauzu u pravo vrijeme jer je moj radoznali zet odmah upitao:
„ I? Što je bilo onda?!
„Onda je došao lugar i sve ih potjerao!“