tekst i foto: Sonja Breljak
Berlin/ Pola noći s petka na subotu, odavno je prošlo. Moje uobičajeno vrijeme posvećeno Glasu i onome što on donosi. A toga je puno. Puno je priloga, suradnika, puno i posla ali i zadovoljstva. Pišem a ujedno osluškujem. Kroz poluotvoreni prozor do mene stiže tek zvuk pokojeg, rijetkog automobila i ponajviše, prava, zdrava, noćna tišina.
Je, ne čuju se niti kapi kiše što su u posljednja dva-tri dana neumorno umivale i zasipale, kupale moj grad, i to takvom jačinom i količinom koju ne pamte niti najstariji žitelji Berlina. Vele, to je ona “velika kiša” kakva se dogodi jedanput u stoljeću.
I, stvarno. Voda se valjala, prelijevala ulicama, izlazila iz odvoda, kapala i sipala iz olovnih oblaka kao da ne misli stati, žuborila niz stepenice podzemne željeznice kao da je riječni tok, kvasila sve redom, ulazila u podrume, preobilno zasipala balkonsko cvijeće, do gole kože močila prolaznike, bubnjala po staklu automobila takvom silinom kojoj je prespor bio i rad brisača..
Stanujem u općini Steglitz, na jugozapadu grada. U petak izjutra nije prometovao niti vlak podzemne željeznice U9 kojeg redovito koristim za odlazak na posao pa se i ja, poput brojnih drugih putnika, na brzinu prestrojih na vožnju autobusima. Rezultat: zakašnjenje od petnaestak minuta. Podnošljivo.
Popodne, po dolasku s posla, obilazim naš vrt u unutrašnjem dvorištu zgrade. Pod silinom kiše koja nije prestala padati dva dan i noć, bi nemoguće prije obići a zanima me, jesu li vjetar i kiša polomili grane, cvijeće, maline, kupine, rajčice, što je s granama jorgovana, ružama…
Berlin ima čudan, trusan sastav tla. Koja se silna voda iz oblaka izlila, plivala ulicama i trgovima, a evo kad sve stane, niti čestitu lokvu ne možete pronaći, sve je progutala, do sita se napojila, žedna zemlja.
Po zelenim listovima i granama blistaju kapi kiše, biljke se povile, cvjetovi zatvorili latice. Priroda miruje, okupana odmara, kao netom povijeno novorođenče. Čeka se sad svjetlost, sunce…
