Pismo majke čiji sin ( u tekstovima naš Junak) ima cijeli niz ozbiljnih dijagnoza … Asperger, astma, govorna mana, srčana mana, Tibia vara, PTSP
Stalno pišem o Junaku, ali ne spominjem da svi Junaci imaju braću i sestre. Moj Junak ima jednoga starijeg brata.
Junakov brat je jučer napunio 20 godina. Visok je, ima kovrčavu kosu i riješio je većinu ispita na faksu.
Kako je to vrijeme brzo prošlo! Bar meni!
Kad je bio malen, moj stariji sin pred sami četvrti rođendan, dobio je teški epileptički napad. Punih devet godina liječi epilepsiju.
Iako je bio bolestan, on je oduvijek znao što želi. Nije bio povodljiv. U školi ga hvale kao genijalca, iako je prolazio s četvorkom.
Nisam od djece očekivala da budu odlikaši i da imaju sve petice. Oni od mene nisu krili loše ocjene, znali su da će naučiti i popraviti ih.
Njegovo odrastanje je, kao i Junakovo, pod mojim budnim okom, imalo svoje uspone i padove.
Pravilo je bilo da se svaku večer čita. Bili su to: romani, dječja Biblija i dječji časopis Prvi izbor.
Ispred naše kuće uvijek je bio dječji bazen, a susjedova djeca su nakon kupanja s mojim dečkima jela što i moji.
Bilo je veselo i zanimljivo u tom dječjem svijetu.
„Mama, zatvori vrata kupaonice!” znali su oni meni i zapovijedati. Nakon toga sam čula njihov smijeh i špricanje.
Voda se slijevala niz vrata kupaonice, a smijeh je odzvanjao našom kućom.
Fali meni taj dječji smijeh, njihove male nogice kojim su me škakljali dok sam im čitala knjige.
Prebrzo su odrasli moji dečki. Postali su Junaci svoje majke.
Jedan je završio prvu godinu faksa, drugi korača prema odrastanju i polako se osamostaljuju.
Moja djeca su odrasla uz puno poteškoća. Život ih nije mazio, ali postali su odgovorni i savjesni.
Moje srce je veliko, iako je na njemu urezana svaka boljka moja djece. Uspomene na teške periode njihovog djetinjstva još su žive.
Pamtim svaki njihov korak, svako razbijeno koljeno, svaku temperaturu, jer ja samo – jedna majka.
Roditeljima su djeca uvijek djeca. I onda kad odrastu, osamostale se, i odu od kuće, i onda kad i sami već imaju sijede glave. Štitili bismo ih, pomagali, išli za njima posvuda. Ponekad i pretjerujemo u brizi. Dok god imaju rodutelje djeca su djeca Znam to iz svog iskustva, tako su se zaštitnički moji roditelji odnosili prena meni, uvijek me podržavali. Mame prednjače u čuvanju uspomena na vrijeme kad su djeca bila mala. Desetljećima u ormarima čuvaju čarapice i benkice svoje djece i onda ih pokazuju unucima. I ja tako činim sada kad su moja kći i sin odavno odrasli.… Read more »