Iz naše arhive/ objavljeno 17.02.2020.
piše: Slavica Jurčić
– Dječak poput njega je drugačiji, pomislila je mica, on me nježno podigne i brani me od one zločeste stare sive mačke, taj dječak mi je spasio život.
Prvo svijetlo koje su moje oči ugledale bilo je jako, moja majka me je u zubima nosila u jedno veliko dvorište.
Mame me je štitila od velikoga psa koji je jako lajao i pokušao mene i mamu pojesti.
Drhtala sam i bila sam jako gladna, ali tada sam vidjela njega i njegovu mamu. Ona mu je govorila što i kako me treba nahraniti.
Na malom bijelom tanjuriću je bila narezana salama. On me je svako jutro dolazio hraniti i nosio mi je u maloj čaši mlijeko.
Veliki crni pas je promatrao kako jedem, ponekad bi lajao, ali nisam se njega bojala. Više se bojim velike sive mačke, ona se rodila na moru, njene panđe su jako oštre i često me bez razloga lupi po glavi. Ona mi govori: – Ja sam ovdje glavna! Ipak, vidim da me dječak jako voli i znam da je on glavni.
Moje dvorište je veliko, ima puno trave, a najviše mi se sviđa što ove zime svi spavamo u toplom. Moj gazda ima veliku peć koja nas grije. Ipak, samo ja po noći ostajem u njoj spavati, ostale mace spavaju vani, ja sam još mala, i bojim se.
Svako jutro moj dječak me zove. Tada ja provjerim je l´ veliki čovjek u kući, kada mu vidim leđa, ja brzo uletim u kuću, i počnem se maziti s mojim dječakom koji mi da salamu i mlijeko.
U njegovoj kući živi jedna smiješna ptica. Pitala sam mamu, što žuta ptica radi u kući, mama kaže da je to pile koje će gazda ispeći na roštilju. Dječak jako voli tu pticu, koja je uvijek ista i krešti na dječakovog brata, čak ga želi ugristi.
Mislim da oni od te ptice neće imati puno roštilja, malo me ona plaši, čini se da se voli napuhati i plašiti sve ostale, voli se gledati u ogledalo i čistiti svoje perje… Smatram da je ptica bila od nekog strašnog gusara, mora da je zato tako strašna.
U zadnje vrijeme kod dječaka dolaze gosti, svima se ja sviđam, govore kako imam lijepe boje, i da sam jako mekana. Moja mama mi je rekla da će me vjerojatno nekome pokloniti, ali mislim da to nije istina.
Moj dječak me svaki dan stavi na svoje rame, nosi me po dvorištu, idem ja sa njim i kod gusaka, i kod ovaca, ja sam njegova i on je moj dječak.
Kada dječak ode u školu njegova mama me hrani sa ostalim mačkama, koje mi se prijete ali se boje gazdarice koja zna da ja moram narasti.
Baš mi je lijepo u tom dvorištu, jedva čekam da zatopli pa ću se s mojim dječakom igrati po lijepoj travi. I sada spavam na dvorištu kada je lijepo vrijeme.
…
Priču posvećujem djeci s autizmom, oni imaju poseban odnos sa životinjama, vežu se za životinje koje terapijski utječu na njihovu psihu.
Čitanje pomaže djeci s poteškoćama, a i roditelji mogu svaki dan provesti sa svojim djetetom par minuta čitajući knjigu. Knjige liječe, knjige sadrže mudrost.