Iz naše arhive/ objavljeno 12.07.2017.
Od Brandenburških vrata do TV tornja …/Berlin 2. dio
tekst i foto: Marijana Šundov
Dana, 12. srpnja 2017./ Kako opisati jedan grad? Kako ga upoznati? Kao zaljubljenica u putovanja, povijest, knjige, ukratko pravi „knjiški crv“ za svako putovanje sam se, uživajući u tome, pripremala čitajući o mjestima koje ću posjetiti.
U početku, prije Interneta, su to bile knjige i vodiči, a sada pored knjiga i vodiča, koristim sadržaje na Internetu. Posebno Internet donosi pravo obilje tekstova i fotografija, preporuka i savjeta.
I tako pripremim se ja … gledam mape, bilježim radno vrijeme muzeja, pamtim fotografije znamenitosti kako bih mogla ih poslije prepoznati, kažem sebi: „To je to! To ću vidjeti! Tamo ću jesti! Ovom cestom najbolje je ići!“
Mislim, spremna sam na sve izazove, i dogodi se nešto sasvim drugo, jaki pljusak i nevrijeme upravo na dan posjeta, promjena radnog vremena, zastoj na odabranoj cesti …i putovanje ode drugačije od planova. Život je uvijek više od naših misli i očekivanja. Život je avantura baš poput putovanja. Treba se pripremiti i planirati, ali bez robovanja tome.
Uvijek je najbolji neposredni susret s gradom – prošetati parkovima, zastati na mostovima, prolunjati ulicama, zaviriti u muzeje, nešto pojesti ili popiti, potražiti lokalne specijalitete u malim restoranima ili tavernama i najvažnije promatrati i osjetiti dušu grada. Pustiti da te ta duša grada ponese … Pa gdje stigneš!
Moj ovogodišnji posjet Berlinu protekao je tako uzbuđujuće i dobro jer doista nisam ništa planirala. Pustila sam moje domaćine, među kojima je bilo i rođenih Berlinčana, da me vode i pokazuju što oni smatraju da treba. Konačno, oni najbolje znaju svoj grad.
Posjet smo počeli od Pariškog trga i na njemu veličanstvenih Brandenburških vrata. Ovaj simbol Berlina, svojevrsna je simbolička poveznica između stare povijesti i snova o slavi, te sadašnjosti, koja je vratila ponos i samosvijest njemačkom narodu. Kada pišem sadašnjosti mislim na ovo sada vrijeme, a prvenstveno vrijeme od prekretnice, koju je označio pad Berlinskog zida do danas.
Naravno, prve slavoluke ili trijumfalna vrata tj. lukove su gradili stari Rimljani. Njihove pobjedonosne legije stvarale su iz pobjede u pobjedu veliku imperiju. A, vojskovođe, pobjednički generali željeli su da njihove pobjede, njihova slava, budu ispisane za vječnost, u kamenu. Kod dočeka pri povratku s pohoda pobjednička vojska predvođena vojskovođom prolazila bi kroz slavoluk (vrata) trijumfa, slave, pobjede. Vrata bi najčešće imala jedan ili tri luka, a uklesani reljefi pričali bi priču o bitkama i pobjedi.
Naravno u Rimu je mnoštvo ostataka takvih građevina, podsjetnika slavnih dana. Nadahnuti Rimom, njegovim imperijem i slavom brojni europski kraljevi i vojskovođe gradili su trijumfalna vrata. Najbolji primjer svakako je Napoleon, koji je gradio kako trijumfalna vrata tako i trijumfalne stupove poput onog na pariškom Trgu Vendȏme sagrađenog od topova poraženog neprijatelja, na vrhu kojeg je kip samog Napoleona. Jedan od najmlađih takvih slavoluka svakako je u Bruxellesu, Slavoluk pobjede sagrađen tek 1905. godine, za 50-godišnjicu belgijske neovisnosti. Na vrhu je četveropreg Pobjede, a u podnožju kipovi žena, koje alegorijski predstavljaju belgijske provincije (nešto poput naših županija).
Međutim ova vrata u Berlinu, usprkos izgledu i četveropregu Pobjede na vrhu, su to što im i ime kaže vrata – ulaz u Berlin. Financirao ih je i naručio u 18. stoljeću, pruski kralj Fridrik Wilhelm II., a zamislio i gradio ih arhitekt Karl Gotthard Langhans, u onom tako prepoznatljivom stilu neoklasicizma. Arhitektu su uzor bili Propileji, veličanstvena ulazna vrata na atenskoj Akropoli (iz 4. st. pr. Kr.). Tako i Brandenburška vrata poput klasičnog grčkog originala imaju dorske stupove.
Inače je Njemačka poznata po svojim neoklasicističkim građevinama, građenim kako i ime kaže u stilu nadahnutim arhitekturom stare Grčke i Rima, onog stila koji voli ravne linije, plohe i geometrijske oblike. Geometrija uvijek u pozadini predstavlja matematičko poimanje svijeta, racionalizam. Ja volim ovaj stil i njegove građevine, koje su u isto vrijeme tako funkcionalne i veličanstvene.
Moja sljedeća postaja, kamo su me odvele moje suputnice bio je ljupki kvart oblikovan početkom 20. stoljeća – Hakesche Hofen. Tamo smo popile kavicu, obišle trgovine suvenira, odjeće, nakita, predmeta za kuću te pronašle prigodne suvenire, uz one klasične poput magneta, majica, šalica, berlinskih medvjedića, našle smo i one originalne, unikatne, rukom rađene i baš korisne. Kupila sam tako kišobran s motivom Brandenburških vrata, bočicu soli s začinskim biljem i rukom šivan notes s motivom Berlina.
Hodajući kvartom primijetila sam kako su na pločnicima ispred nekih zgrada pločice. Doznajem kako su prije Drugog svjetskog rata u ovom kvartu živjeli Židovi. O strahotama holokausta napisano je mnoštvo knjiga i članaka, objavljena su sjećanja preživjelih. A, ove male pozlaćene pločice, pločice s imenom i prezimenom, godinom rođenja i deportacije, mjestom i godinom smrti, podsjećaju kako su tu nekada živjeli ljudi, koji su bez ikakve krivice odvedeni od svojih domova, nema ih više …
Pločice na pločnicima – nijemi spomenici – ne radi osude, ne radi kolektivne krivnje, to je potrebno da se nikad ne zaboravi. To je potrebno radi ljudskosti. Ti ljudi tako nisu zaboravljeni. Broj ubijenih ma kako bilo veliki uvijek je na neki način apstraktan, međutim ime i prezime, datum rođenja, datum smrti govore o stvarnoj osobi. Osobi – nekome tko je hodao Zemljom, upravo u ovoj zgradi stanovao, imao svoj život, svoje planove, strahove, ljubavi i snove …
Sam kvart Hackesche Hofen je dražesna, gradska četvrt, koja je bila gotovo pošteđena savezničkog bombardiranja tijekom Drugog svjetskog rata. Do 1700. godine ova četvrt bila je izvan gradskih zidina sve dok kralj Fridrik Wilhelm I. nije proširio gradske zidine te se planiranja i uređenja četvrti nije prihvatio gradski zapovjednik Hans Christoph Graf von Hacke. Pretpostavljam da ime četvrt duguje upravo njegovom prezimenu.
Sam kvart, kako mi kažu moje suputnice, ima u sebi nešto od duha starog Berlina. Sagrađen je u onom prepoznatljivom stilu s početka 20. stoljeća kod nas znanog kao Secesija, a u Njemačkoj kao Jugendstil.
Kompleks zgrada u kvartu dizajniran je od strane poznatog njemačkog arhitekta Augusta Endella. Ukupno je osam međusobno povezanih dvorišta, a centralna zgrada ima predivno pročelje od keramičkih plavih pločica. Kompleks je imao unutar sebe jasno odvojene prostore, za stanovanje, obrt, trgovinu i slično.
Danas je to ljupka četvrt s mnoštvom restorana, malih trgovina s unikatnom robom i suvenirima, kabaretima i kafićima.
Pijući kavu u jednom od dvorišta i diveći se pročelju zgrade i skladu same gradnje, razmišljala sam o ljudima koji su tu nekada živjeli, razmišljala sam o prošlosti i o tome kako ona utječe na sadašnjost.
U prošlosti ne treba živjeti, ali nekad je definitivno treba preispitati i to bez strasti i politike – toga preispitivanja prošlosti itekako treba na našim prostorima. Tek se onda može ići dalje. Nastaviti živjeti u sadašnjosti i graditi budućnost!
Svoj posjet Berlinu taj dan završavamo u restoranu na vrhu TV tornja. Nekako me ta građevina podsjetila na druge dvije građevine – Atomium u Bruxellesu odnosno Eiffel toranj u Parizu. Sve tri građevine postale su simboli gradova u kojima se nalaze. Atomium je sagrađen 1958. godine za održavanja Svjetske izložbe, kada se vjerovalo kako znanost ima odgovore na pitanja o budućnosti ljudskog roda. Atomium je i skulptura i građevina sačinjena od devet kugli, koje predstavljaju atome željeznog kristala. U najvišoj kugli (102 metra visine) smješten je restoran – vidikovac s kojeg se pruža predivan pogled na grad.
Televizijski toranj u Berlinu (bez antene) visok je 250 metara, a gradnja je dovršena 1969. godine. I ova građevina TV tornja, kao i Atomium, simbolički veliča znanost i njezina dostignuća, zgrada podsjeća na svemirsku raketu. Navodno su istočnonjemački inženjeri koji su ga projektirali imali viziju, kako treba podsjećati na sovjetski satelit Sputnik. Iz kugle TV tornja uz prigodne specijalitete danas se može uživati u panoramskom prikazu Berlina i vidjeti tu njegovu specifičnu mješavinu raznih građevinskih stilova.
Okrenula sam se i zastala pogledati TV toranj još jednom i pomislila kako doista znanost ima dosta odgovora, zato se i zove znanost. Međutim na ono osnovno pitanje „Zašto smo ovdje?“ pitanje o smislu ljudskog života – ona nema odgovore. Za mene odgovor o smislu daje vjera. Nismo ovdje radi slave, nismo ni radi novih znanstvenih otkrića, ni radi posebnih građevina … Sve su to samo aspekti naše ljudske osobnosti. Ovdje smo na ovom jedinstvenom planetu kako bismo bili ljudi – Božja djeca – ni manje ni više od toga. Ljudi.