BEČ III. DIO
tekst i foto: Marijana Šundov
Glavni grad poput magneta privlači ljude – željne novih mogućnosti i izazova, željne novih poslova i unapređenja onih starih te ljude željne moći. Uglavnom izuzev građana koji su u njemu rođeni nitko od pridošlica nije u glavnom gradu slučajno.
Isto tako nema slučajnosti ni kod nastanka pa i oblikovanja odnosno razvoja glavnog grada. Tome prethodi cijeli niz povijesnih, zemljopisnih ili socioloških događaja, a ponekad i odluka povijesnih osoba. Tako je Madrid postao glavnim gradom Španjolske pukom odlukom kralja Filipa II.
Beč je kroz stoljeća bio glavni grad ogromnog višenacionalnog carstva. Tome je prethodilo niz događaja, a sve je počelo drevnom Vindobonom pograničnim gradom Rimskog Carstva koji je služio za obranu granice od germanskih plemena. Rijeka Dunav je bila granica i duž njega Rimljani su sagradili niz utvrda i vojnih kampova. Car filozof Marko Aurelije borio se protiv germanskih plemena i umro u Vindoboni godine 180 od nepoznate bolesti kako je zabilježeno u povijesnim spisima. U Beču ima ulica Marka Aurelija, a postoje sačuvani i ostaci zidova rimskih građevina jer je Vindobona bila vojni kamp okolo kojeg se razvilo civilno naselje, sagrađeni putevi te vile rustice.
U 12. stoljeću austrijski vladari iz dinastije Bamberg, koji su bili i bavarske vojvode premještaju svoju rezidenciju u Beč. Dolaskom moćne velikaške obitelji Beč profitira, dobija povlastice, cvjeta trgovina, međutim tek stupanjem na povijesnu pozornicu kuće Habsburg te odlukama pojedinih njezinih vladara Beč polako, ali sigurno postaje prepoznatljivom prijestolnicom. U 12. stoljeću počinje gradnja crkve posvećene svetom Stjepanu, inače zaštitniku Passaua (danas Njemačka) gdje je tada stolovao biskup. Kroz stoljeća koja slijede crkva se dograđuje i mijenja, izvorno građena u romaničkom stilu postaje kroz stoljeća dogradnje prava gotička ljepotica visokih tornjeva, prepoznatljivih gotičkih prozora, kipova i ukrasa. U 15. stoljeću Beč konačno postaje sjedište biskupa, a crkva katedrala. Katedrala svetog Stjepana ima 23 zvona, među kojima je i drugo najteže zvono u Europi – zvono svete Marije teško 20 tona.
Boraveći u Beču suprug i ja posjetili smo više puta katedralu svetog Stjepana. I to ne samo posjetili nego se zahvaljujući ljubaznosti domaćina popeli do samog krova ove ljepotice, koja je upravo svojim krovom od raznobojnih crijepova odnosno skladno ugrađenih 230 tisuća glaziranih, raznobojnih pločica prepoznatljiv simbol grada. Na krovu su oblikovani pločicama povijesni grbovi, ističe se veliki prepoznatljivi stilizirani, dvoglavi, crni, carski orao. Doznali smo i kako se u potkrovlju čuvaju velike količine rezervnih pločica potrebnih za obnovu krova, a proizvedene su u Češkoj, nekadašnjem dijelu carstva.
Katedrala je inače izgrađena od kamena vapnenca, a u svom najvišem južnom tornju popularno nazvanom Steffl uzdiže se nad ulicama grada 137 metara. Uspon do vrha je naporan treba savladati 343 stube, ali odozgor se pruža veličanstven pogled. Pogledu se ipak nije divio vojvoda Ernest Rüdiger von Starhemberg, zapovjednik obrane grada, koji je upravo sa tornja promatrao razmještanje ogromne osmanske vojske oko Beča.
Mi smo pak uživali u ptičjem pogledu na popularni Stephansplatz (Stjepanov trg), koji skladno obrubljuju građevine sagrađene u različitim stilovima. Stephansplatz je zahvaljujući svojim restoranima i kafićima omiljeno mjesto za druženje. Pridružili smo se mnoštvu ljudi koji uživaju u poslijepodnevnom suncu, okusima i mirisima Beča. Naravno nude se tradicionalna jela uz već poznati bečki odrezak – „šniclu“, bečku kobasicu, gulaš…
Prema priči prvi europski kafići su nastali u Beču nakon naglog povlačenja osmanske vojske iza koje je ostala ogromna količina kave. Naravno uz kavu nismo mogli odoljeti ni bečkim slasticama pa smo se počastili štrudlom od jabuka i „Sacher“ tortom – jedinstvenim čokoladnim kolačem bogate arome u kojem se okus čokolade skladno stapa s okusom marmelade od marelica, a koja je nastala daleke 1832. kada je knez Metternich, naložio svojoj dvorskoj kuhinji da za njega i goste se ispeče novi kolač. Sacher tortu u raznim veličinama moglo se kupiti u zgodnim kutijama i ponijeti kao suvenir što smo i napravili. Torte je naravno već putem nestalo, a u drvenoj kutiji s logom hotela Sacher čuvam i danas narukvice.
Vratimo se priči o postanku glavnog grada i moćne političke sile ovog dijela Europe. Vojvoda Rudolf Habsburg vlada u 14. stoljeću te Beču odnosno njegovim građanima dodjeljuje razne povlastice, poduzima niz građevinskih projekata i imajući na umu kako je „znanje moć“ utemeljuje sveučilište koje se i danas zove “Alma Mater Rudolphina”. U Beču je 2015. održana proslava 650 godina sveučilišta pod motom: “Postavljamo pitanja od 1365. godine”.
Kada Habsburgovci u 15. stoljeću postaju carevima Svetog Rimskog Carstva Beč postaje i prijestolnica cara. U skladu s tom situacijom grad odnosno njegove građevine, ulice i trgove, ali i gospodarski i društveni život oblikuju dvor, visoka aristokracija i crkva. Carevi stoluju u Hofburgu, a plemići grade svoje raskošne palače u gradu i izvan njega stvarajući ono prepoznatljivo bečko bogatstvo predivnih građevina građenih u različitim stilovima, a ponekad i više njih.
Turske opsade prva i druga o kojima sam već pisala priskrbljuju Beču i kući Habsburg veliki međunarodni ugled, ali uvelike utječu na izgled grada. Opasnost od osmanskih napada prisiljava na gradnju obrambenih zidova, utvrda, bastiona. Međutim ovih obrambenih građevina izuzev rijetko, ciljano sačuvanih pojedinih bedema, danas u Beču nema. Pariz ima svoja Elizejska polja, a Beč svoju „Ringstrasse“. Do danas se ime Beča povezuje upravo s “Ringstrasse” u slobodnom prijevodu „Prsten ulicom“, alejom u obliku potkove, koju obrubljuju veličanstvene javne zgrade. Ringstrasse je izgrađena umjesto tadašnjih utvrda, bedema, zidina. Vojska se protivila njihovom uklanjanju međutim car Franjo Josip I. dekretom moćnog naziva „To je moja volja“ presjekao je natezanja. Obrambene građevine su porušene, a umjesto njih djelomično financirana i prodajom ovog građevinskog materijala nastala je Ringstrasse. Stil 19. stoljeća je klasicizam koji kako mu i ime kaže je nadahnut klasikom – prošlim stilovima. Neupućenom turistu moglo bi se činiti kako su duž ove poznate avenije samo „nabacani“ stilovi odnosno zgrade jer ima građevina koje su nadahnute antičkom Grčkom, ali i onih koje kao da su prenesene iz Italije, kolijevke renesanse. Međutim u klasicizmu dizajn odnosno izabrani stil govori o funkciji odnosno namjeni zgrade. Duž Ringstrasse sagrađene su zgrade za potrebe vlade, novi muzeji, opera, zgrada Parlamenta, zgrade sveučilišta… Kako stil govori o funkciji tako je impozantna zgrada Parlamenta, i danas u uporabi, sa svojim stupovima te mramornom fontanom s kipom Atene sagrađena po uzoru na građevine antičke Grčke – kolijevke demokracije, zgrada Opere je neorenesansna jer je Italija domovina opere poznata po ovoj umjetnosti, a Gradska vijećnica je pak po uzoru na zgrade u Flandriji gdje je cvjetala lokalna samouprava neogotička. I tako redom šetnja kroz Ringstrasse je šetnja kroz povijest i više od toga šetnja kroz ljepotu jer tu su i spomenici, drvoredi i parkovi. Zastala sam ispred spomenika Mariji Tereziji nekadašnjoj i našoj vladarici. Marija Terezija visoko sjedi iznad, ispružene desne ruke, a okolo poput caričine vječne straže su konjanici odnosno kipovi četiri njezina slavna zapovjednika.
Uz stil klasicizma Beč je poznat i po drugom stilu, koji se upravo iz Beča proširio dalje Europom. Stil nastao kao reakcija na klasicizam poznat nam je pod imenima secesija odnosno „Jugendstil“ . Njegovi predstavnici smatraju kako je prošlost prošla, postoje novi materijali i tehnike, novo doba zahtjeva i nove stilove u svim oblastima ljudskog stvaralaštva. Uz krilaticu „Za svako doba njegova umjetnost“ rađaju se nova djela. Jedan od predstavnika bečke moderne arhitekt, čovjek kojeg mnogi drže i najvećim arhitektom svih vremena, Otto Wagner je napisao:
” Stvari koje imaju svoj izvor u modernim pogledima odgovaraju savršeno našem izgledu … stvari koje se kopiraju i oponašaju iz starih modela nikad ne… Čovjek u modernom putujućem odijelu, na primjer, dobro se uklapa u čekaonicu željezničke stanice, s kolima za spavanje, sa svim našim vozilima, ali ne bismo li buljili ako vidimo nekoga odjevenog u odjeću iz razdoblja Luja XV., kako koristi takve stvari? ”
Nova arhitektura i novi materijali za moderno vrijeme poruka je i ostavština ovog velikog arhitekta. Wagner gradi funkcionalne zgrade, a ukrasni detalji nadahnuti prirodom logični su i funkcionalni. Jedan od najljepših primjera Wagnerovog stvaralaštva je palača Hoyos u kojoj se nalazi hrvatsko veleposlanstvo.
U šetnji ulicama Beča, šetnji kroz povijest nastanka i mijenjanja ovog jedinstvenog gada nezaobilazna postaja je i neobična Hundertwasser-Haus, sagrađena u 20. stoljeću. Svojom raznobojnom i neravnom fasadom privlači poglede. Doznajem od vodiča kako svaki stanar ima pravo dizajnirati fasadu oko svoga prozora onako kako želi. Čovjek treba živjeti u simbiozi s prirodom poruka je arhitekta, a oko 200 stabala i grmova na balkonima i terasama ove jedinstvene kuće pokazuju i kako to ostvariti. Ulazim i u mali trgovački centar dizajniran od istog umjetnika nastao iz nekadašnje radionice guma. Unutra su male trgovine sa prigodnim suvenirima i dosta zelenih biljaka, prava mala oaza u užurbanom gradu.
Beč se može pokušati opisati riječima, a tek malo zagrebati ispod površine – slojeva i slojeva povijesti i ljudskog stvaralaštva. Kako su napisali za Rimljane da su gdje god su došli „gradili Rim – odnosno forme svoga grada“ tako se po svim gradovima nekadašnjeg moćnog Carstva mogu naći odjeci Beča – kopije njegovih zgrada i ulica. Jedan od dobrih primjera je naš Zagreb. Brojni hrvatski umjetnici, doktori, profesori, arhitekti ukratko nadareni ljudi školuju se u Beču i donose na neki način Beč u sredine gdje se vraćaju.
To je i posebnost svakog glavnog grada u kojem živiš, a ja sam imala priliku živjeti u tri – neizbježno te promijeni. Iz svakog nešto poneseš, ali i ostaviš trag.