Samobor – I.dio
tekst i foto: Marijana Šundov
Samobor/23.travnja 2015./Proljeće je u kontinentalnoj Hrvatskoj ove godine ono pravo proljeće kao iz pjesama, sa svom raskoši boja, mirisa i raznolikosti vremena.
Jutra su hladna, puna svježine, a sredina dana gotovo već pokazuje tragove sparine ljeta.
S padanjem sunca snižava se i temperatura pa su noći hladne, ugodne za spavanje. Naizmjenično se smjenjuje kiša i oblaci sa suncem i vedrinom.
Ukratko rečeno – traje pravo proljeće.
Nedavno se u rano jutro dana koji je mirisao na kišu uputih do Samobora, gradića nekih 20-tak kilometara udaljenog od Zagreba.
Kada silaskom s auto -ceste, vidite sve bogatstvo i raznolikost reljefa i bujnost prirode, postat će jasno zašto je ovaj kraj bio naseljen još u pretpovijesti, prije 5 tisuća godina.
Jednostavno ima sve – i nizine i brda, šume, polja, rječice i potoke.
Ostaci kamenog oruđa i oružja, očuvani nalaz sjekire datirani su na 5.000 – 4.000 godine p.n.e. Međutim ovi nijemi svjedoci ljudskog stvaralaštva nisu nađeni u dolini gdje je današnji gradić nego na okolnim brežuljcima.
Počeo je život ovdje tisućama godina prije i nastavio se kroz stoljeća. Samoborski muzej čuva kao rijetko blago novčiće od srebra iz 3.-1. stoljeća p.n.e., a kovali su ih pripadnici keltskog plemena Tauriska.
Dok razgledam, kako blago koje čuva – tako i samu zgradu Muzeja, nekadašnjeg dvorca iz 18.stoljeća, mislim kako je čovjek često odgovore o smislu svoga postojanja tražio kopajući po prošlosti.
Tražeći i nalazeći tragove ljudi koji su davno živjeli doista možemo doznati kako su živjeli. Čime su se hranili …kako su obrađivali zemlju …čime su se borili …plaćali. Možemo doznati i u što su vjerovali. Možemo dobiti nadahnuće ili učiti se na njihovim greškama.
Ali, kakvi su doista ti ljudi bili?
Prema legendi u šumama oko današnjeg gradića rasli su „samo borovi“ i tako ovo predivno mjesto dobi ime Samobor.
A, sa samim gradom je bilo ovako. Slično kao i drugdje u Europi gradovi nastaju oko dvoraca i utvrda ali i na mjestima odvijanja trgovine. Tako je bilo i sa Samoborom.
U 11.stoljeću na mjestu današnjeg grada nalazilo se trgovište koje se razvija uz Okićku utvrdu. Ukazom kralja Bele IV. „Trgovišće“ 1242.godine dobi status „slobodnog kraljevskog Trgovišća“.
To je značilo da u svakodnevnom životu stanovnici imaju jednu vrstu lokalne samouprave. Sami su mogli birati svoga načelnika i župnika, te raspolagati crkvenom desetinom.
Međutim to nije dugo potrajalo jer već tridesetak godina poslije Samobor se spominje ponovo kao posjed Okićkih velikaša koji imaju pravo ubiranja tridesetina. Dolaze i prolaze stoljeća …izmjenjuju se gospodari …provaljuju Turci …stanovništvo bježi pred njima iz Bosne zajedno sa svojim svećenicima – franjevcima. Sve opisati što su nosila burna stoljeća previše za jedan novinarski članak.
Ipak, vrijedi spomenuti, za dolazak franjevaca u 16.stoljeću vezani su početci pismenosti. Već 1601. Samobor ima svoju školu „hižu za dece navuk“ i učitelja.
Pravi procvat gradić doživljava u 18.stoljeću kada je sagrađena većina zidanih kuća, kurija i okolnih kapela koje čine sadašnju jezgru grada. Stoljeće je to i završetka višestoljetnog spora građana sa vlastelom koje je carica Marija Terezija na sebi svojstven način okončala kompromisom. Presuda se čuva u Samoborskom muzeju u obliku knjige koja ima oko 1700 rukom pisanih stranica i to na hrvatskom (kajkavskom), njemačkom, mađarskom i latinskom jeziku.
Izlazeći iz zgrade Muzeja mislim kako sam doista dobila „kopajući po prošlosti“ dio odgovora na pitanje s početka teksta o ljudima koji su tu živjeli – „Kakvi su bili?
Bili su to ljudi koji su se borili za svoja prava, koji su voljeli svoj kraj, čuvali tradiciju. Koristili su blago prirode za nadahnuća, za sve vrste stvaralaštva. Onog stvaralaštva koje ima bezbroj oblika. Ja ga tu u Samoboru vidim u izgledu kuća, predivnih mostića, trgova, crkvi i parkova …Stvaralaštvo je to koje se vidi. Međutim postoji i ono koje se kuša.
Doznajem kako neka jela koja su se pripremala prije u prošlim stoljećima i danas se pripremaju na isti način – razne juhe od gljiva, kiseli gulaš, kobasice i salame, rudarska greblica.
Slično jelo imala sam priliku kušati u Belgiji i Poljskoj. I tamo su bili rudnici, a brižne majke i žene pripremale prvi obrok za svoje najdraže koji su kretali na teški i često opasni posao. Ova samoborska rudarska greblica je nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske, a priprema se sa sirom i dostupnim zelenjem špinatom, blitvom ili koprivom.
Ipak meni omiljena delicija ovog kraja je samoborska kremšnita – kolač jedinstvenog okusa, tako punog i laganog poput pjene u isto vrijeme. Sjedam ispred restorana – slastičarne, uživam u kolaču i gledam svu ljepotu trga oko mene.
Često smo daleko od stvarnosti i onog mjesta gdje je jesmo. Naš um, naše misli često lete u prošlost. Volimo maštati o budućnosti, ali naš život se odvija u sadašnjosti.
Kako je sa ljudima tako i sa mjestima. Ne može se živjeti od prošlosti kako god bila slavna i bogata. Život ide dalje. Treba naći nove putove za razvijati se naprijed. Inače takva mjesta nestaju, njihovi stanovnici odlaze, a sa njima i duša grada.
Ne može se živjeti pretvarajući svoj grad u muzej, zatvarajući se. Ostaju samo zidine, ljuštura …Drugi ljudi ako i dođu, brzo će otići iz toga grada,
Ono što treba je život, živjeti u sadašnjosti. Čuvati tradiciju, ali neka ona bude samo začin, a ne glavni sastojak. Vidjela sam u Belgiji vjekovima stare gradove pune života. Oni su se pretvorili u gradove zabave, gradove romantičnog izleta u prošlost po želji posjetitelja.
Ali i bez te prošlosti u te gradove vrijedi doći.
Gledam – bogatstvo oko mene svjedoči kako je i Samobor jedan od takvih gradova. Bio je i ostao jedno od najomiljenijih izletišta u Hrvatskoj. Romantična prošlost i tradicija nastavljaju se i isprepliću sa modernim životom na jedinstven način.
O tome više u idućem nastavku.