tekst: Ruža Silađev
U normalnim uvjetima često odlazimo na Dunav. Zimi i s jeseni, makar skuhati kavu i u miru Božjem otpočinuti. S proljeća, malo umočiti noge, a ljeti se okupati, kuhati doručak, ručak i uživati u nepatvorenoj prirodi.
Ovoga proljeća nije bilo tako i jedva smo dočekali prvi stupanj popuštanja mjera u cilju zaštite od korone. Odmah u nedjelju 10. svibnja, ove 2020. smo krenuli već uhodanim stazama do rijeke.
Moram priznati da nas Dunav često iznenadi, bilo porastom ili padom nivoa vode, bilo svojim tokom i svim plovećim objektima na njemu, bilo promjenama na obali ili onim što je izbacio iz sebe van. Ovaj put nas je baš iznenadio još nama neviđenim i nedoživljenim prizorima.
Vozeći od Sonte cestom prema Bogojevu (Gombošu), pa ispod podvožnjaka na desnu stranu po lijepo popravljenom nasipu kroz bogojevački atar prema Plavni, osupnula nas je bjelina poput snijega na njegovim padinama, ispod koje se jedva naziralo zelenilo trava i korova.
– Precvjetala je crna topola.– reče mi suputnik.
Izašli smo van iz auta i pogledali u visinu. Zbilja, visoka stabla crne topole (Populus nigra) su bila okićena grozdovima bijeloga „pamuka“ koji je proletnji povjetarac raznosio po svemu okolišu.
A on je, zbog bjeline koju nismo na prvi pogled mogli definirati, izgledao nesvakidašnje, poput snijega u svibnju, pomalo mistično, kao u magli.
Svuda oko nas su letjela paperjasta bijela runa noseći sa sobom bijela, laka zrnca sjemena. Do jučer su to bile rese, muških crvenkastih i ženskih svijetlo zelenih, do smeđih cvjetova. Kada precvjetaju, od njih nastaju čahure prepune lakih, nježnih, bijelih, dlakavih sjemenki, koje dozrijevanjem pucaju i oslobađaju ih.
Ova topola može dati do dvadeset milijuna sjemenki. Zbog njihove lakoće vjetar ih raznosi veoma daleko. Ako padnu na vlažno humusno zemljište, brzo se razvijaju u biljku. Kada se prilazi Dunavu, naročito na mjestima sa istočne strane, ovo drvo formira prve šume zelenog pojasa njegove obale. Tek iza njega nailazimo na jasene, bagreme, srebrnastobijele i smeđe topole, i pored vode i u njoj samoj, vrbe.
I u sred šume, pa sve do same dunavske vode, gazili smo po najfinijem tepihu od sjemenki topole. Odlučile su se nastaniti, kao što vidimo na priloženoj fotografiji, i u najdubljoj hladovini šume, gdje su se ušukale ispod mladica jasena i vrba, baš kao i do same ivice vode između tridestak cm iznikloga šaša, među dunavskim kamenjem, na otvorenom suncu. Kada bih nabrajala mjesta gdje su se sve smjestile sjemenke topole, lakše bi mi bilo nabrojati mjesta gdje ih nije bilo.
Dunavom taj dan nisu prolazili kruzeri, lađe i šleperi. Tek je prvi stupanj popuštanja mjera zbog covida-19. Mada, ma gdje god bili usidreni od izvora do ušća Dunava, sjeme crne topole će se vjerojatno naći i na njima.
Promatrali smo rijetke izletnike, kako ploveći na čamcima, mlataraju rukama i brane se od nečega. Komaraca, mušica i drugih prijetećih insekata, osim leptira nad rijekom toga dana nije bilo.
Priroda se dobrano pobrinula za potomstvo, postanak i opstanak Populus nigre.