Dijana Jelčić- Starčević
Na putevima pamćenja
srećem lica otišlih prijatelja.
Uklesana u uspomene,
u granitne stijene sjećanja
ona ne stare,
osmjehuju se trenucima,
govore o tajnama,
o neprocjenjivim vrijednostima
o našim istinama.
Starili smo uporedo,
Na pladnju života
dijelili komadiće zbilje,
bili sudionici gozbi
rođendana,
vjenčanja,
rađanja djece.
A onda iznenada,
kao osveta neba,
dohodile su smrti,
njihove duše su odhodile
putem bez povratka.
Na žrtveniku vremena
su njihove voštanice
prebrzo dogorile.
Neodgovorena pitanja,
neizgovorene himne,
izgovoreni epitafi i
tuge
titraju nad njihovim humcima.
Gomilaju se godine,
i prazna mjesta za trpezom zbilje.
U svijesti titraju žalovanja,
zbog neučinjenih djela,
koje više,
nikada zajedno,
ne možemo ostvariti,
zbog grijeha propusta
kojima smo
i oni mi žigosani.
Za života prijatelju!