piše: Dijana Jelčić-Starčević
Ušla sam u Borhesovu knjižnicu nelinearne književnosti, u njegov vrt razgranatih staza, u grananje vremena, u labirintsko doživljavanje stvarnosti, u svjetlosnu dimenziju postojanja.
Metafore postaju siluete u tkivu sna, kristalni bljesak u zagrljaju duše i materije, biserje iznjedreno iz sedefa duše.
Spoznajem koliko toga još uvijek ne znam, koliko toga treba još doraditi, preraditi, preobraziti, oblikovati.
Fenomenologija percepcije me uvodi u žižu nutrine, otkriva mi slijepe točke spoznaje, one djeliće cjeline koji se kriju u podsvijesti, u onom nietzschenaskom jastvu koje se krije iza zrcala svijesti.
Omamljuje me začudnost metafora i ja se umjesto odabira između nekoliko mogućnosti odlućujem istovremeno za sve. U ovom gigantskom treptaju oka osjećam tvoje dodire i njima stvaram različite budućnosti, množim ih u nedogled, umanjujem do Alefa, do blješteće vizije nutarnjeg svemira.
Doživljavam višestrukost postojanja, umnožavanje razina ljubavne čežnje, ćutim istost fikcije i stvarnosti. Samo iznutra se sanja, a osjećajnost se sama od sebe ispisuje u dubini tvoga pogleda.
Postajem bestjelesna, nestvarno stvarna, čujem misli i vidim osjećaje, besprijekornu geometriju izmaštanih svjetova, privid odživljene budućnosti. I ona postaje neopoziva kao i prošlost. Stvarnost ne izrasta iz života, niti iz iskustva nego iz iluzije svijesti.
U labirintu satkanom od anthosa i logosa slijedim izazov i poziv u dubinu svijesti, u pralabirint prostor vremena, u carstvo kozmičkih zakona. Jedini vidljivi pratioc na tom putovanju mi je silueta ljubavi, smiješi mi se, bodri me u naumu dosegnuća nepobitne istine, onog prazagrljaja iz kojeg se rodio svijet. Ispred mene je tmina i uvijek na istom odstojanju plamičak svjetlosti. Čini mi se nedohvatnom ali obećavajućom.
Iza mene ostaje svjetlucavi trag, svilenkasta nit, sigurnost povratka u budnost. Spoznajem, u pojedinostima se gubi trag ka razigranoj cjelini ljubavnog čina.
Prisjećam se pokušaja pisanja knjige o labirintu svijesti, pisanja pjesmica o ljubavi i duševnim previranjima, pisanja tekstova o umijeću življenja, a sada osjećam, mi postojimo na granici između prohujalog i dolazećeg. Trenutak je nenapisana knjiga u kojoj se ogledaju sve razine istinskog postojanja. U njemu se budućnost iskri kristalima izmišljaja iz prošlosti.
Iznenada razumijem zašto je Cortazar napisao svoje Školice u nelinearnoj strukturi, zašto njegov roman nudi mogućnost čitanja nepreskokce, poziva na hipertekstualno čitanje. Doživljavam kreiranu strukturu dočaranog kaosa. Prihvaćam tu igru, ona je metafora ovozemaljskog života, ljubavna igra, mahnitanje u dvoje.
Zakoračili smo u svijet krajnjih mogućnosti, uronili u svijet bezuzročne ljubavi, u svijet iskonskog postojanja.
Čini mi se, iscrpili smo do krajnosti mogućnosti izričaja. Sjedinili anthos i logos, sporazumijevamo se govorom cvijeća, antologijom ljubavne poezije i titrajima svijesti.
Doživljavam katarzu, vrtloženje osjećanja osjećaja.
Ispreplitanjem razina svijesti i podsvijesti sanjam život i živim ljubav.
Dijana Jelčić Starčevi