NE LJUBIMO RIJEČIMA NEGO DJELIMA

piše: Marija Kukić
Svima nam je znano koliko je u svijetu, ali i u našoj zemlji siromašnih i gladnih usta. Koliko je samo dječice koja gladuju, koja nemaju mogućnost obrazovanja, prava na bezbrižnost… Ali, ni njihovim roditeljima nije ništa bolje.

Ove godine papa Franjo predložio je da se 33. nedjelja kroz liturgijsku godinu proglasi Svjetskim danom siromaha. Sam je svojim primjerom pokazao da su siromasi ljudi koji su stjecajem različitih nezgodnih okolnosti, to postali. Ne razlikuju se od ostalih ni po čemu samo po svom materijalnom siromaštvu.  Možda zato imaju duhovno i unutarnje bogatstvo?

14 % ljudi  živi ispod praga siromaštva. Pomognimo im  ne riječima nego djelatno!

Ovih adventskih dana sve vrišti od blještavila. Natječu se tko će imati najljepši advent u Europi. Koliko je novca u to utrošeno? Ma, koja korist od toga? Možda neki jednoznamenkasti postotak turista više! A siromah mora čeprkati po kantama za smeće i kontejnerima iz kojih se širi nepodnošljiv smrad ne bi li pronašao nešto čine će popuniti prazan želudac.

Zar se taj utrošeni  novac nije mogao podijeliti siromašnima? Razmišljam; ne dati im novac u ruke nego uzeti po koji račun i platiti im dio režija? Gledala sam gospođu kojoj ostane jedva 500 kn kad podmiri sve troškove. Je li to dovoljno za mjesec dana života? Preko zime  se ne grije, debelo se odjene i umota u deke. No, njoj ipak nešto ostane! A koliko je onih koji nemaju nikakvih primanja, a računi stižu? A gladna usta traže svoje.

Sve više je onih koji se javljaju u socijalne samoposluge ili u pučke kuhinje, u Crveni križ ili Caritas. U Zagrebu i još nekim drugim gradovima volonteri su dijelili prigodne pakete s higijenskim potrepštinama, toplim čarapama, dekama, kapama, šalovima… i svime onim što su uspjeli skupiti. To su trebali dijeliti na kolodvorima i po tramvajima gdje mnogi provedu noć vozajući se ili grijući u čekaonicama. Tu mogu malo i odspavati. To je tako, i događa se svakodnevno, ali i  u vrijeme uoči blagdana.

I papa je ručao sa siromašnima. I na Veliki petak i Badnjak u mnogim našim gradovima nudi su pučanstvu riba. Hvale vrijedno! A što je s ostala 362 dana? Trebaju li i u ostale dane ljudi jesti? Ili možda su oni Siromasi koji jedu od podne do podne, kako napisa A. B Šimić!? Ovdje sam htjela završiti, ali mi onda opet neke emisije i tiskovine nisu dali mira.

Glad vuče podne bliže
I iz nutrine prazno tijelo tuži i cvili.
Al podne stoji
Neumoljivo, daleko.

O ćuti, jadno tijelo
Zaboravi jelo
I jedi strpljenje…

Kolika rijeka ljudi je ove godine hodočastila u Vukovar? Da je svaki od njih donirao kunu, dvije, deset… koliko bi se novca skupilo i napunila se socijalna samoposluga!? Sve više je onih koji traže pomoć, sve manje donacija. Ili da su posjetitelji Vukovara ponijeli u svojim aktovkama kg šećera, litru ulja, makarone, pastu ili četkicu za zube? Ali, ništa od toga!! Možda bi to bio veliki teret u njihovim rukama.

Najviše su me pogodile slike onih koji čeprkaju po kantama i kontejnerima. Kakvog smeća i krša!? I smrada! A mlijeka ni za lijek! Samo nekolicina dobrih ljudi ostavi kruh, meso ili nešto drugo s porukom da se slobodno posluže jer je hrana svježa i jestiva. Sretan onaj koji se dočepa toga „bogatstva.“

Ne ljubimo riječima nego djelima!  Poruka je ovog adventa  svetog oca Franje. Poslušajmo i upamtimo njegove riječi i prema svojim mogućnostima pomognimo  potrebitima! Ne samo ovog adventa ili korizme nego češće.

Sveti Ivan Maria Vianney mnogo je pisao i govorio o siromaštvu, a ja ću samo citirati neke njegove poruke:

Kaput koji ti stoji u ormaru, nije tvoj kaput, to je kaput siromaha.“

Ljubav koju ti je Isus stavio u srce, ne smije ostati samo u tvom srcu, to je ljubav koju treba prenijeti i dijeliti svima.