Mirko Popović
Dok čekam glas
brojim zvijezde
Venu u daljinama
cvjetovi tame
koje ne shvaćam
Ali ovdje nisam stranac
i čujnom mi se čini misao
usamljenog školja
sa slikom broda
što u daljini se
usijeca u san
Daleko negdje uvenule su
trave u kolovozu
Dok zvijezde srastaju
sa osamom školja
toplinu mu ćutim, onu
što kroz kamene ruke teče
i širi se smjerom
kazaljki srca