Mirko Popović
S L U Š A T I
kako šuti
u vodenom dnu teški olovni sat
i kako je sve što ne postoji
ponovno tu: vjetar što u obraze bije
i odlazi niz put
kojim su svi odlazili
P O T O M
šuteći
odgonetati metafizičara
s bijelom bradom u dnu vrta
oči mu u ružama efemernim cvjetaju
zarastajući u divlje šume
Č E K A T I
da te staza
odvede niz rijeku
kojom noćni svatovi tvojih otaca
plove kao crni čokoti loze – neke
te ruke zovu i rane još zarastaju
Z A S P A T I
želio bi
a u grudima ti hrapav kamen
nad pristaništima starim
i žuto lišće šušti
o privremenosti ljudskoj
Subscribe
0 Comments