piše: Ruža Silađev
Ljeto se bližilo kraju. Vidjelo se to po požutjeloj travi i po voću koje je dozrijevalo. Bilo ga je u selu na svakom koraku. Drvoredi jabuka na ulicama savijali su se od plodova. Plave i žute šljive su padale po zemlji i činile lijepe plave i žute ćilime ispod svojih stabala. Kruške su mirisale i selo je ličilo na zemlju u kojoj «teče med i mlijeko».
Seljani su svakodnevno sakupljali plodove. Od njih su pravili slasne džemove, kompote i sokove. Preostale su stavljali u drvene bačve. U njima se voće pretvaralo u alkohol.Od njega su pravili razna pića za odrasle.
Djeca su svakodnevno pomagala starijima u sakupljanju voća. Redovito, nakon obavljenog posla, bili su nagrađivani za zalaganje. Nagrade su bile: sladoled, karta za kino, komad kolača i bombone. Stariji su djecu mnogo hvalili za njihovu revnost. Tako je bilo i toga dana. Igrali su se na ulici njih petero djece. Susjeda je izišla na ulicu i pozvala ih.
– Djeco, dođite da mi pomognete sakupiti šljive! Poslije vas sve vozim autom na obližnje jezero.
Prethodne noći je bješnjela oluja i ispod krošnji, okolo stabala se našlo bezbroj plodova. Ispod njih se tlo uopće nije vidjelo. Djeca su zasukala rukave i prihvatila se posla. Šljive su bile zrele i slatke. Prstići su im se lijepili, a na vrelom suncu znoj se slijevao niz tijela. Kosa se lijepila na sljepoočnicama, čelu i potiljku.
A, tek muhe i ose! Zujale su i nemilosrdno napadale, ljute što im se remeti gozba. I one kao i djeca obožavaju slatke stvari. Svojim rilicama probiju koru voćnog ploda i iz njega sišu slatki sok. Djeca su se branila od njih i rukama i nogama. Umusavili su se po licu i cijelomu tijelu. Takvi su se mogli igrati Indijanaca bez maskiranja.
Približavalo se podne i posao su privodili kraju. Baš dobro, jer su bili već jako umorni. Na okupu ih je držala misao da će popodne plivati i roniti u jezeru.
Kad je bio i posljednji plod sakupljen susjeda je rekla:
– E, sad se lijepo operite. Idite se doma javiti roditeljima, obucite kupaće kostime i krećemo. Jedino, jedno od vas neće moći s nama. Nemam dovoljno mjesta u autu.
Zanijemili su. Tome se nitko nije nadao. Zavladao je tajac u iščekivanju na koga će pasti izbor. I izbor je ubrzo pao.
– Marija, ti si najmanja, pa ćeš morati ostati doma – rekla je susjeda.
Marija je bila Ivina mlađa sestrica. » Progutala je knedlu» i jedva čujno rekla:
–Dobro.
Ivo je uzeo Mariju za ruku i rekao:
– Onda neću ni ja ići. Ionako je na jezeru voda vrlo hladna. A ne može se uvijek ni dobiti sve što želiš.
Pošli su svojoj kući držeći se za ruke. Nisu o tome više pričali, a jesu li ostali išli na kupanje, nisu se dalje raspitivali.
Niti kasnije, nitko, nikada nije načeo temu o nanesenoj nepravdi.