BATAK

piše: Ruža Silađev
Postavljam trpezu. Već je sve pripremljeno samo još donosim pečenu piletinu koja je danas na redu. Na tanjuru se smiješe rumeni bataci, karabataci i krilca zadivljujućih veličina sa rumenom, hrskavom kožicom.

Danas se i u seoskim domaćinstvima za tili čas uzgoje pilići zahvaljujući raznim potrebnim  dodacima za hranu kao i lijekovima ukoliko se dogodi nešto nepredvidivo.

Bilo kada da je piletina na stolu, sjetim se epizodica oko jela, iz djetinjstva. Naime, nasadi kokošaka su se stvarali samo u proljeće. Ono što je kvočka izvela, kljuckalo je kukuruznu prekrupu i gdje koju travčicu po dvorištu. Živina je sporo rasla i za vrijeme žetve pšenice radnici su se tu i tamo mogli osladiti sa malo mesa.U vrijeme žetve pilići su bili tek  petsto-šesto grama. Moji roditelji su se sprdali i takve piliće nazivali biciglašima, a oni koji su bili šesto ili više grama, domaćin se smatrao pravim virtuozom.

Bila sam dijete pred početak osnovne škole. Otac je bolovao i nije bio sposoban za fizičke poslove. Mati je bila tri stuba obitelji. Svakoga ljeta je radila na vršalici za žito.Tako je zarađivala brašno za kruh i tijesto koje je dostajalo do sljedeće godine. Vršalica je išla sokacima od dvorišta do dvorišta i veliki stogovi pokošenoga žita su nestajali pretočeni u vreće pune zrnevlja.

Otac je svaki dan kuhao ručak, a moj zadatak je bio da ga nosim mami. Redovito je na „meniju“ bilo tijesto sa povrćem, ali četvrtkom i subotom radnici su morali pojesti i malo  mesa. Oca je par dana ispred četvrtka već hvatala glavobolja koje pile uhvatiti i prirediti za ručak. Svi su bili podjednako iste veličine ili kako bih ja tada govorila, manjine. Već izjutra, rano dok ne iziđe sunce, odnosno, dok se ne kupe muhe u rojevima, otac me probudio:

– Ajde, curo, digni se. Idemo uvatit kako pilešce mame za ručak.

Tih jutara nisam negodovala što moram rano ustati, jer sam znala da ću i ja omastit brkove.

Sokakom se već čula graja. Škripa zaprežnih, drvenih kola, koja smo zvali vatrena kola i škripa đermova isprekidana zvucima roga. To naš čordaš, upozorava da ide i kupi krave u čordu te ih vodi na ispašu van sela. Ubrzo se začuje pucanje biča. Seoski svinjar poziva svinje na ispašu. Potom počinje lajanje kerova, jer je zasvirao šinter Pera u pištaljku od zove, koja je njegovih ruku djelo. Seoski kerovi se tada uznemire, jer znadu tko je Pera. Kokoške koje rano nose kokodaču, a pijetlovi kukuriču kao da su tu nešto zaslužni. Pritom, rumene se višnje, mirišu jabuke i kruške, a vrijedni susjedi beru lišće bijeloga duda. Uzgajaju svilene bube. Na sokaku se diže prašina što od krda goveda i čopora svinja, što od jata gusaka i pataka koje žure u Jamače na jutarnju toaletu.Oblaci prašine se podižu ispred kuća, jer vrijedne domaćice metu isprid penđera.

Ja i otac ulazimo u stražnji dvor. Pilići veselo sa kokoškama čeprkaju na đubrištu. Iznenada otac se zaleti u skup pilića u nadi da će na brzaka ščepati najvećeg. Posrnu na busenj i pade. Žao mi oca. Prilazim mu.

– Jesi li se jako udarijo, dado?

– Ma, jok! Dobro što sam spo na mekano đubre.

Donosim mu šešir, koji je odletio par metara dalje. Stavlja ga na glavu. Ulazi u šupicu i u olbice donosi malo prekrupe.

– Znaš šta?- kaže mi.- Sa’ćemo ji namamit u ćoš izmeđ komšincke kuće i našega prošća (ograde od tankih grana).

Prilazi dogovorenome mjestu, baca hranu na zemlju i mami ih.

– Pii, pi, pi, pi! Pii, pi, pi, pi!

Pilićja bratija se brzo skuplja na to mjesto. Ja i otac širimo ruke i dok su oni zabavljeni kljucanjem, polako prilazimo i otac mi mimikom pokazuje kojega da uhvatim. Polako se primičem, a onda hitro pružam ruke prema meti. Osjećam u ruci meko perje, ali uzalud! Prevari me! Odprhnu mi iz ruke. Pritom me ogrebe po nadlaktici i poteče mlaz purpurne boje. I otac je tu. U letu ga je dodirnuo i otac razočarano kaže:

– Neblak mu njegov! Ko da su na bicigle! Projće cilo pri podne dok ga ne uvatimo.Istriši krv.- obraća mi se.

Otkidam par listova sa breskve. Brišem krv. Spremni smo na sljedeći poduhvat.

– Boš, pomozi. – kaže otac i zasuče rukave.- Treći put Bog pomaže.

Otac pribježe lukavstvu. Ponovo donosi hranu. Baca je u kokošju nastambu. U  kokošinjac. Preplašena živina oklijeva, ali kad gazda-pijetao uđe i ostali u sigurnosti potrčaše za njim unutra. I otac uđe za njima. Brzo zatvori vrata. Tada nastupi neviđeni krkljanac. Živina skače, leti, pijetao napada oca. Ali, on uspijeva uhvatiti čak tri pileta. Izlazi iz nastambe. Uprljan je kokošjim izmetom, uprašen perjem i prašinom i osakaćen u nogu. Oroz ga je kljucnuo.

Pruža mi  jedno pile da ga pridržim, a on odmjerava ostali „ulov“. Sa dvoumljenjem konstatuje da su podjednaki. To jest nezadovoljavajuće težine. Daje mi jedno, a uzima iz moje ruke ono treće.

– Ma, svi su isti, sunce jim njevo! –kaže razočarano.

Vraća dva na dvorište, a uzima jednog i kreće nakon kraćeg odmora u pripremu ručka.

*
Idem sokacima. Sunce upeklo. Nosim košaricu u kojoj je pile na valjuščiće. Napadaju me rojevi muha zaluđenih mirisom hrane. Osluškujem gdje radi vršalica. Još malo i tu sam. Kapija je rastvorena i desetak ženskih osoba stoji sa košaricama i čeka zvonce koje će oglasiti prestanak rada i početak ručka.Tihi smo, jer vršalica stvara nepredvidivu buku. Zvono. Odjednom tišina. Radnici među kojima je i moja mama prilaze velikoj bačvi sa vodom. Peru ruke i lice. Piju vodu iz kršova, glinene posude za vodu. Moja mama sa njenim parom, skida čarapu sa lica što znači da su nosile pljevu u plivnicu. Često je na večer znala reći:

–  Proklete plivnice! Trag jim se zamejo!

To je bio najmukotrpniji posao. Vrućina, prašina se diže, a njih dvije nose krošnje, nosila za pljevu slična onima za bolesnike, samo puno veće. Prašina i sitna pljeva ulaze u nos, oči i usta. Probijaju čarapu, a naočale je rijetko tko imao. O maskama niti govora. Pljeva se mora dobro nabiti u prostoriju za pljevu i napuniti od poda do plafona. Znoj se cijedi od glave do pete. Nagriza kožu i izaziva svrbež.

Radnici traže hladovinu.  Iscrpljeni od rada i vrućine, svaljuju se na zemlju da odahnu prije jela. Mama mi prilazi.

   – Stigla si, janje moje? Jesi li se umorila?

Ljubi me, pa greškom i u uho. Zašušta mi u glavi. Ćutim. Imam sedam godina, ali shvatam da je ovaj bol daleko, daleko ispod razine onoga što trpi moja mama. Vadim kanticu sa hranom, tanjur i kašiku.

– Ala fino meriše. Kad ste, šta li ste već i uvatili i očupali i skuvali?! – hvali nas mama.

Sve vrijeme se smiješi, šali sa drugarima, mnogo pije vode. Skida zavoje sa ruku ispod kojih su krvavi žuljevi.

– Triba da zapišaš žuljeve. Da se ne dadu na zlo.- kaže joj

Mama odlazi iza velike kamare slame. Vraća se, pere ruke i sipa jelo u tanjur. Prekriži se:

– Bože, blagosovi vo jilo.Oooo! Pile na valjuščiće! Pa, ima i batak! Oćeš, Ružice, batak?

Dobijam batak ne veći od maminoga palca. Mama ruča valjuščiće i čorbu, glođe leđa od pileta i hvali ručak.

– Ala je lip ručak. Ala je slatko. Ne znam šta je slađe, jel čorba, jel valjuščići i meso, jel mladi peršin, sosa i paprika.

– Šta veliš, Anka? Da je tako svaki dan, ne bi bilo lošo!- konstatuje susjed do nas.

Mama ponovo sipa u tanjur i nudi me da i ja malo kašikom jedem. Fino je iz maminoga tanjura. Jedem, a ona primiče na moju stranu karabatak.

– Oćeš, Ružice, zabatak? Uzmi.   Ja i nako više voljim valjuščića.

U nevjerici je gledam, ali na njeno uporno nutkanje uzimam karabatak. Mama jede krilce, džigerice, polovicu bijeloga mesa. Dodaje mi srce i stalno hvali kuhara i „pomagača“.

– Oćeš li kuglicu? – pruža mi bubreg u svojoj žlici direkt u usta.

Na kraju me šalje po torbu sa kruhom.

– De, donesi mi, molim ti, nu torbu sa šljive. Još ću malo kruva da budem jača.

Reže kruh, sitno ga sjecka i natapa u preostalu čorbicu. Koricom kruha briše tanjur i stavlja posljednji zalogaj u usta. Prekriži se i kaže:

– Fala Svevičnjemu što nas je naranijo i napojijo.

  *
 Na moj poziv, trpezi se primiču moji članovi obitelji. Zadivljeni su prizorom, a ja … Odjednom gubim apetit. Pitanje mi lebdi u mislima. Što je to moja majka i njoj slični, jela i kojom je snagom i voljom izdržavala obitelj?

Nema više pilića biciglaša, ni bataka kao palac, niti vršalica, a odavno nema ni one koja je dijelila i posljednji zalogaj svojima.