Mirko Popović
Kad tiha je kao kap
borova smola nad Sredozemljem
kad odlomi se mahovina
kao da je čudesan violinist prestao svirati
u tim trenutcima hladno je
polje nebesko
kao iscjeđena radost
iz grumena zemlje
iz koje si kao sa sanjanih perona
morao otputovati i ne pitati:
je li Bog tamo gdje ga spomeneš
*
Kad tiho je dok Venera spava
i nečujno dok se u bijele kosti lubanje
utjelovljuje vrijeme
u tim časima govore crteži
između pećinskih stalagmita
kako će nas uvijek virtuozno
dozivati umijeće gubljenja