ŠEST KLJUČNIH DANA

II dio/ prvi dio, priča naslova PRVI KORAK

piše: Branislav Mikulić
Istina, godinama me kopkala silna žurba Božija pri stvaranju svijeta, ona od šest dana.

Lako bih ja to riješio da je samo do mene, jednostavno bih je odbacio. Ali milioni ljudi, možda i čitava milijarda vjerovaše u tih sudbonosnih nekoliko dana.

To me je mučilo. Tu sam htio odgovor naći. Ne za njih, nego za sebe – taj odgovor sam trebao da bih ponovo mogao prići toj knjižurini i onda raskrinkati sve druge nerazložnosti koje je zborila. Pa tek potom polagano razabrati da li u njoj mudrosti za mene ima.

Šta se desi nakon svih tih godina, kakav rasplet – pitat ćeš se, dragi mi prijatelju. Evo, reći ću ti, ništa tajiti neću. Opet se razbukta vatra moje znatiželje – čežnja da odgonetnem biblijsku misteriju stvaranja svijeta “nabrzaka”, misteriju te instant-kreacije. Pa sebi, tada mladom naučniku, istina ekonomisti, ne teologu, postavih par hipoteza.

Prvo, ako milioni ljudi vjeruju u nadnaravno, oslanjajući se na svete knjige Mojsijeve, a koje su znatnim dijelom preuzeli i bukvari drugih religija, zašto ne pretpostaviti da u toj knjizi ima neke istine, možda čak raznih istina. Sljedeća, prilično logično izvedena hipoteza mi je glasila: ako je hronološki slijed božanskog stvaranja svijeta ispravan, što je višestruko naučno potvrđeno, zašto ne pretpostaviti da je onda i ukupno vrijeme koje je Stvoritelj utrošio za to grandiozno djelo – tih famoznih šest dana­ – istinito i tačno navedeno u prastarim zapisima Mojsijevim. Šest dana – i to samo danju.

Potom krenuh provjeriti hipoteze obje. Odlučih se pozabaviti tim meni važnim pitanjem – pitanjem koje bi mi pomoglo da razumijem vjeru miliona u nadnaravno, da shvatim gdje sam ja među svima njima, da shvatim sebe, da se pronađem. Odlučih poći u tu avanturu. Ali, gle sad, odakle krenuti, gdje spustiti nogu za taj prvi korak? Čvrstog tla ne vidjeh pred sobom, samo živi pijesak, svud unaokolo, i unedogled.

Ipak zakoračih, iako nemilo. I odmah počeh propadati, polagano, nisam to tako zamišljao. Propadao sam mjesecima, godinama. Nisam nalazio nikakvog oslonca, ništa čvrsto da se pridržim, da se izvući probam.

A onda jednog dana, sasvim iznenada, sjećam se, bio sam kod sestre u Limburgu – da baš tako se zove ta holandska pokrajina, nije nikakava smicalica, nikakav sinonim za laž i nevjerovatno – osjetih nešto tvrdo pod nogom. Kamen, bit će da je. Ljulja se, ne da nā se, ali kamen. Oslonac koji me može spasiti iz tog živog pijeska. Kamen koji mi reče: “Brano, je li dan u Boga isti kao naš na Zemlji? Koji to dan Bog živi, naš ili Njegov? Da li ovaj kojeg mi znamo, ovaj od 24 sata, a svaki još po 60 minuta? Ili je pak mislio na nešto sasvim drugo, dok je istinu o postanku svega Mojsiju u uho šaptao?”

I opet se vratih knjizi što ju je krišom u sumrake čitala moja majka. Istina, ne baš tom staromodnom prevodu. Prevrnuh je od korica do korica, ne nađoh ništa o danima, satima i minutama Božijeg dana. Da Mojsije nije nešto zaboravio od onoga što mu je Bog, kako sam kaže, diktirao? Možda je postao traljav od umora ili nespavanja – valjalo je ispisati tolike knjige i stranice. Pa i Mojsije je tek čovjek od krvi i mesa, baš kao i svaki od nas.

Traljav – netraljav, mene ovo uzaludno traganje po Mojsijevim knjigama ponovo vrati na početak, na moju muku. U moj živi pijesak.

Vrijeme teče, odgovora nemam, a ja tonem sve dublje u očaj. No, negdje u kutku moga srca, skrivena, tinjaše nada. Osjetih, kaže mi: “Pošto Mojsije nigdje ne zapisa na koji dan Bog misli, naš ili Njegov, još uvijek mogu biti oba. I naš i Njegov. I ovaj od 24 sata, i neki drugi, kraći ili duži. Tačne definicije u Mojsijevim papirima nema”. Na moju žalost, ali i na moju sreću, pošto u trenu shvatih da je sve još moguće.

I onda se odjednom, baš kako se to samo naučnicima zbiva, pojavi bljesak. Da osvijetli i pojasni. Pojavi se iznenada i na neobičnom mjestu. Kasno uvečer, pred spavanje i u sobi moje kćeri, dok je ona u mašti putovala svijetom listajući atlas koji sam joj nekoć poklonio.

Ne, Karla nije putovala Zemljom i zemljama, već svemirom. Zatekoh je kako sanjari nad stranicom koja priča o Sunčevom sistemu i planetama, svih devet koliko ih ima. Pogled mi se zaustavi na tabeli na toj istoj stranici, nad kolonom pod naslovom “Period of rotation” ili, na naš jezik prevedeno: period za koji se nebesko tijelo okrene oko sebe, potpuno, za svih 360 stepeni. I razumjeh da se taj period ujedno zove “dan”, odnosno “day” na engleskom, kako stoji u Atlasu moje Karle.

Kada se zadubih u tabelu i podatke u njoj vidjeh nešto što me opet u nebo vinu. Vidjeh da je taj dan na svakoj zvijezdi i planeti drugačiji, jedino kod nas na Zemlji on traje baš isto koliko i ona suluda auto trka u Le Mansu. Na Suncu je on mnogo duži, nekih 25 ovozemaljskih dana, a na Merkuru još i više, gotovo kao ljetni raspust moje Karle. A tek na Veneri, tamo on čitavu vječnost traje, skoro tako. “Já ljepote na Veneri, Bogo dragi!”, rekoh glasno – “Ako se dan tamo svaki na osam mjeseci razvlači, onda se kafica jutarnja bar mjesec dana gušta. Sve polako, natenane!”

Šalu nastranu, moj prijatelju, kako uzeh atlas, ja se preporodih. Opet živnuh i rekoh si: “To je to! Bog ima pravo, Mojsije nije traljav. Dani imaju različito trajanje, zavisno na kojem mjestu Bog sjedi, na kojoj zvijezdi, s koje visine nas gleda i s koje nas je daljine stvarao.”

“A gdje to On sjedi?”, zapitah se odmah. Pa se onda sjetih da je Bog velik, za Allaha to isto vele, još i češće. Pa ako je baš tako kako kažu, onda je Njemu naša Zemlja mala, čak i nogu da na nju spusti. Njemu bolje paše nešto prostranije, recimo sazviježđe Medvjeda Velikog ili Oriona – da, ova imena mi zvučaše snažno i golemo, baš kao što Bog treba biti. “A ti dani tamo, koliko li traju?”, upitah se. Pa onda pomislih logično, kao naučnik pravi, da na većoj planeti i dani moraju biti veći, pod uslovom da ih Bog obje istom brzinom zavrti. I ako ta moja logika štima, a ne vidim zašto ne bi, onda tamo svaki dan na hiljade ljeta traje, ovih naših, ljudskih.

Bilo kako bilo, u meni se javi radost. Spoznah da Bog tu ima pravo, da je Mojsije bio dobar stenograf. Stari lisac je sve tačno zapisao, pa i tih šest dana koji mora da su bili puno duži od ovih naših, i to svaki ponaosob. A i pozitivna nauka je, vidjeh, na njihovoj strani. Izračunala je, tačno u minutu, koliko traje jedan dan na Veneri, na Marsu, na Jupiteru, i još svaki različito. Tu im kapu skidam, majstori su, nema šta. I dan na Orionu, i njega su izmjerili, samo to ne stoji u atlasu moje Karle.

Kako to pročitah, vratih se još srčanije Mojsijevim knjigama, i ne samo njima nego i onima manje starim i manje debelim, a sve su u jednim koricama, biblijskim. Pa uronih u te knjige, htjedoh testirati svoje hipoteze i o drugim stvarima iz tih spisa, baš kao što bi učinio svaki istraživač pun elana i mladosti, kakav tada i sam bijah. Mišljah ovako: ako su prethodne dvije stvari u Mojsijevom stenogramu tačne – ona o slijedu događaja pri nastanku svijeta i ona o trajanju tog stvaranja –  zašto i neka druga ne bi mogla biti istinitom. Ne kažem svaka, ali bar poneka. I shvatih da tu za me još podosta posla ima.

Ponovo počeh tragati, žustro i srčano. Pritom pročitah negdje da Bog voli da se igra, da se skriva, od čovjeka samo. Pa stoga odlučih zaviriti svugdje, u kutke i ćoškove svakojake, istočnjačke budističke i arapske islamske, u yogu i meditacije. Odoh i do Dalai Lame, uronih u njegove misli o razlogu postojanja svega i svrsi nas samih. Sve to poduzeh, ne bih li sebi odgonetnuo da li je to u što milioni vjeruju nešto nadnaravno ili pak meni blisko i objašnjivo. I mogu ti reći da na tom putu počeh otkrivati mnoge misterije, spoznavati istine, bar tako ih ja doživjeh. Za mene istine, za drugog možda i nisu. Te moje istine sam također zapisao, potanko, baš kao i ovu o postanku svijeta. I ostavio ih za tebe, Neno, prijatelju mi dragi, za slučaj da o njima poželiš čuti.

No, pustimo to što će biti i hoćeš li se poželjeti moje pisanije. Nego, da se nakratko vratim na Ikarov put do zvijezda, na radost golemu koju je pritom doživio – da okončam priču o prvom koraku, onom kojim je otpočelo moje traganje za istinom. Dozvoli mi da ti kažem kako je otpočelo moje dugo putovanje u središte srca, moje putovanje ka sreći.

Letim ja tako između atlasa Karlinog i listova biblijskih, kad odjednom nastade bljesak, prava eksplozija. Pred mene bânu nova istina koja prethodne dvije poveza, skova, sjedini. Ta treća istina izroni iz Biblije same i zaokruži mi božansku teoriju evolucije, i po njenom slijedu, a i po trajanju. “Evolucija u Bibliji, zar je to moguće?!!! Kreacija i evolucija jedno pored drugog, u istoj knjizi? Bog i Darwin na istoj liniji?”

Meni se pokaza da je tako. Pokaza mi se kad pročitah kratak zapis skriven u jednom stihu kojeg nam ostavi Mojsije. U biblijskom psalmu 90-om nađoh rečenicu koja mi drevnu misteriju Božije žurbe pri stvaranju svijeta pomiri i poveza s modernom Darwinovom teorijom polaganog nastanka svega ovozemaljskog. Poveza, bar meni i po meni. Tu sponu-rečenicu šapnu Bog Mojsiju još prije tri hiljade ljeta, ovih zemaljskih, pa je on odmah priopšti sljedbenicima: “Za Stvoritelja su hiljade godina kao jedan dan.” I ja tu zanijemih.

A kad dođoh sebi, kada se pribrah, pomislih da se i Bog može umoriti. Dosta mu valjda bijaše igre sa mnom i skrivanja, pa zastade za tren, onako na otvorenom, tu ga ugledah, pokaza mi se. U toj jednoj rečenici. Ključnoj za mene. I još kao da mi usput dobaci iz daljine: “Ne mogu da trčim niti žurim, svemoćan sam, ali star, stariji od svijeta kojeg stvorih. A ni tada, pravo da ti velim, moj Braniša, ne žurih se puno. Radih polagano i strpljivo, vječnost cijelu, baš ko umjetnik svaki na djelu mu najvažnijem i najdražem”.

Ponovo pročitah tu Mojsijevu rečenicu, pa još jednom, i opet. Pa kada tu sponu-rečenicu dovedoh u kontekst svojih ranijih hipoteza, prepadoh se. Prepadoh se istine da Bog upotrijebi evoluciju da bi nas stvorio. Prepadoh se sebe. Zar ja početnik, puka neznalica na polju religije i bogova onozemaljskih da si otkrijem nešto tako veliko?! Veliko u očima mojim, možda ni u čijim više. Zastrašujuće mi veliko. I izazovno.

Pa onda čvrsto odlučih da s još većom pažnjom čitam tu veliku maminu knjigu što sam je nekoć knjižurinom zvao. A i mnoge druge, slične joj, a različite.

I, gle čuda, meni se počeše otvarati i druge misterije, jedna za drugom. Prvo manje, pa veće. U traganju za spoznajom koračao sam godinama. Korak po korak, polagano, da bih s dolaskom u Irsku – gdje mi mudri i prosvijetljeni John Ennis pokaza kako svijet treba gledati srcem, ne očima – počeo trčati.

Trčati radosno, sa željom da ne zastanem, nikada da stanem.