piše: Branka Oreb-Jerković
Dok u dubokoj hladovini čitam mudre izreke slavnih pisaca prisjetila sam se savjeta naše suside u Prndejevu selu u Vignju.
Ta draga starica – bijele kose i ružičastih obraza kao u djevojke – bila je nepresušni izvor mudrosti i rado sam s njom pričala o svemu i svačemu – kako su toga ljeta rodile smokve i kako u Splitu školuje unuka za doktora i o njezinom životu bijele udovice jer joj je muž otišao u svit trbuhom za kruhom…kao i moj dida Nikola.
Jednog ljetnog jutra sjedila sam na staroj, kamenoj mlinici ispred komina i uživala u pogledu na Pelješki kanal, mogla sam tako satima pratiti jedrilice i brodove na putu za meni nepoznato odredište, maštati o dalekim destinacijama i životnim izazovima…Kad imaš 17 godina svi putevi su ti otvoreni a opet, teško je odrastati uz toliko nametnutih – društvenih i obiteljskih- pravila igre.
Poseban događaj dana bio bi u očekivanju prolaska ‘Jadrolinijine’ redovne pruge Rijeka-Split-Korčula-Dubrovnik. Ako je brodom stizao netko poznat od rodbine ili prijatelja uzeli bi bijeli lancun i mahali sve dok ne bi otplovio prema korčulanskoj luci…Po bonaci smo i mi mogli vidjeti da nas pozdravljaju s palube broda a kad bi na komandnom mostu bio naš Vignjanin začule bi se sirene sve u šesnaest…
U mome meditiranju prekinula me toga dana susida s neobičnim pitanjem – da imam li momka.
– Nemam – kažem iskreno.
– A šta čekaš, godine mladosti brzo odlete – nastavlja ona.
– Čekam pravoga – komentiram, više onako da se odmaknem od te škakljive teme.
– E, moja draga, šta imaš čekat, vidiš brodove što plove Pelješkim kanalom, tko je ikad izbrojio koliko ih je prošlo – mudro će susida pa se okrene i ode….