Kratka priča
autor: Tomislav Osmanli
s makedonskoga preveo: Nikola Šimić Tonin
Žuta kuja kopa po ohlađenoj zemlji ispod ruševina kuće srušene u potresu 6. veljače 2023. Izbezumljena je, kao i svaka majka. Njezini su štenci ostali pod tim ruševinama.
Ona vjeruje da su još živi. U njoj ne umire nada, ali raste snaga da prokopa prolaz do njih i spasi ih. Baš poput majki koje svojim ranjenim rukama, zajedno sa spasiocima, danonoćno čiste cigle, žbuku i razbijene betonske blokove naokolo u nadi da će doći do svojih pokopanih najmilijih, ona ne osjeća ni glad ni žeđ, samo želju spasiti njezinu djecu. Kao i oni, ona osjeća da su živi.
Dani i noći, osjećaji joj ne daju mira. Instinkt joj drma tijelom i majka cijelo vrijeme kopa kako bi došla do beba. Od njih je dijeli teško kamenje iz srušene kuće, ali snažno, gotovo bjesomučno kopajući krvavim šapama, želi doći do njih!
Čovjek, zaokupljen raščišćavanjem okolnih ruševina kako bi spasio preživjele ljude, tko zna, možda vlastitu djecu, primjećuje njezinu nevolju i prepoznaje majčinu bol, pa joj prilazi i odbija teško kamenje. Nešto se čuje, ali on ne može slušati kako kuja nemirno hoda oko njega, kopajući na sve moguće strane.
Miluje je, malo je umiruje, čisti otpalo kamenje, opet sluša. Ona čuje bolje od njega. Ne psećim sluhom, majčinskim instinktom. Promeškolji se, miče se uz njega, zatim iza i ispred njega počne uzbuđeno kopati. Njezina nada raste i gotovo je izluđuje. Majka. Čovjek razumije njezinu dramu, ali je nevoljko uklanja jednom rukom, jer smeta otklonu palog kamenja. Napokon se put otvara.
Čuje se kovanje. Čovjek gura prljavu ruku u uski tunel, možda nešto i uhvati. I doista, izvadi štene. Majka je presretna, on je opet brzo pomazi i odmah joj pruži psića. Lice mu je bezizražajno. Ne pokazuje radost, samo neka vrsta praznine koja ga nastanjuje u danima koji ga ispunjavaju intenzivnim stresom. Lice mu je skamenjeno u grimasi nabranih obrva i nekih očiju koje nemirno šaraju okolo.
Ovih dana dok spašava živote ispod ruševina, to je lice izgubilo svaki mogući izraz. Srce mu je, međutim, na pravom mjestu. Brzo radi rukama. Ponovno ispruži ruku, izvadi još jednog psića. Predaje ga zahvalnoj majci. Štenci otvaraju mala usta, gladno uvlače zrak, frkću. Majka i muškarac zajedno su spasili štence. Dosta joj je malo usirenog mlijeka i doji svoju malu gladnu djecu. One žedno isisavaju životvorni sok iz majčina tijela. Ona spokojno gleda oko sebe. Ispunjena, kao svaka sretna majka.
*
Ovo je istinita priča iz potresa u Turskoj i Siriji. U tome je sva tragičnost događaja, i sva drama preostalih života nakon masovne smrti desetaka tisuća duša prekrivenih ruševinama u masovnim betonskim grobljima diljem gradova i sela koje je progutala zlokobna stihija; i – usred besmisla tragičnoga događaja – taj sav smisao preživjele dobrobiti, ta topla sjena preživljenoga smisla: da su usred oceana smrti, nesreće i boli, makar i u malom, tu i primjeri trijumfa najčovječnijeg od svih svojstava, majčinskog osjećaja, strasti i snage… te ljudske samilosti i dobrote.
A to je nešto jako važno. Kao i svaki spašeni život. Da se ne utopimo u zlokosti nesreća. Pokazati da postoje vrijednosti koje su preživjele smisao, čak i iznad sumračnih strasti prirode. I da se, čak i kada je napustio neke prostore, u svim tim vrijednostima, kao i u spilionima preživjele dječice, pa i u onima malih psića, čudno uvukao te tamo ućutao, ali ipak doista, prebiva sam Bog.