tekst: Štefica Vanjek
Slušam danas vijesti na radiju, inače, radio kod nas u domu svira od jutra dok ne idemo leći… valjda je uz glazbu lakše prožvakati sve dnevne gluposti.
Sluša se radio i kada se gleda tv na stranom jeziku, obično turskom. Samo za vrijeme svakodnevnih vijesti, radio šuti.
Slušam i ne vjerujem. Kažu da su američki znanstvenici otkrili da pubertet traje od desete do dvadeset četvrte godine.
Ono malo mozga što upotrebljavam radi sto na sat i vrti sve slike iz djetinjstva i mladosti.
Ma gdje su ti znanstvenici bili kada sam ja bila mlada, kada nitko nije znao za pubertet nego si bio samo bezobrazan i neodgojen ako si se slučajno pokušao suprotstaviti starijima i kazne su za to bile u skladu s tim. Najveća je kazna bila zabrana odlaska na zabavu za koju se živjelo i radilo cijeli tjedan.
Ta kazna življenja u dosadi do sljedeće zabave opametila te je tako da, kada si i krenuo suprotstaviti se roditelju, pregrizao si jezik i šutio. Nije onda bilo plavog telefona ni pravobraniteljice za djecu da si se mogao žaliti.
Slušao si roditelje i učio o životu od njih, a ne kao danas od pametnih telefona i interneta. Moralo se i pomagati roditeljima u poslovima, naravno onima koje si kao dijete mogao obavljati, i nitko to nije zvao zlostavljanje djece, već učenje i stjecanje saznananja da se jedino od rada može živjeti.
Imalo je to vrijeme i svoje prednosti. Djetinjstvo je trajalo duže pa si se mogao i poigrati s vršnjacima ako nije bilo posla na polju i recimo nedjeljom. Cijelo selo odzvanjalo je tada vriskom djece i jurnjavom po prašnjavom putu, a zimi sanjkanjem na brdu pored sela.
Neki dan nazvala me je unuka iz Berlina i važno mi kaže: “Baka, ja sam u pubertetu!”
Nasmijem se i kažem joj kako je to nemoguće: “Ta, tek ti je jedanaest godina i nemaš još ni jedan prištić na licu.”
“Imam baka, puno čelo prištića”, reče mi dijete. Tad još nisam znala za otkriće američkih stručnjaka. Zašutim i pređem na drugu temu a u sebi mislim. “Evo, sad znam kada dođe na ljeto na praznike i počne lupati vratima jer joj nešto nije po volji ili ne daj Bože, promijeni sto raspoloženja, moram imati strpljenja, u pubertetu je.”
Ma, imam ja strpljenja i imat ću jer je moja unuka lijepo odgojena djevojčica, a što se tiče puberteta, e to ćemo tek vidjeti. Imam ja jednog pubertetliju doma, malo ja pametujem, malo on, pa nam nije uopće dosadno.
Ipak, ne možemo sve trpati pod kapu puberteta, a naročito ne, neodgojenost i bahatost .
Opet ovo malo mojih vijuga pokrenem, rade sto na sat. Pubertet kažu traje do dvadeset četvrte godine. Već vidim kakvu će to imati učinkovitost u našoj državi, naročito će se učinkovito primjenjivati u pravosuđu kada tatini i mamini sinovi sa dvadeset godina BMW-om ili mercedesom pokose dva tri pješaka ili izazovu kakav nered. Pubertet će preuzeti krivicu, a sineki će moći mormalno na studij u Njemačku, Švicarsku ili Ameriku .Bit će isto kao i sa nedavno otkrivenom bolešću – sinkopom.
Ma, gdje su bili ti znanstvenici kada sam ja bila mlada?! Ne zbog vozačke dozvole, nemam je još ni danas. Namjerno. Cijeli život su me vozali i bome izvozali pa neka me i dalje barem voze kako treba.
Mislim si, da sam znala da pubertet traje do dvadeset četvrte godine mogla sam pod izgovorom puberteta koji puta odgovoriti svekrvi kada me je bez razloga napadala. A ja sam kao dobra snaha šutjela i gutala uvrede. Ili joj uvaliti koji puta da pričuva unuke jer se ja, pubertetlija, moram s duštvom otići proveseliti i pustiti mozak na pašu.
Ja sam s dvadeset četiri godine imala već dvoje djece i pet godina staža. Ma, velim vam, uvijek sam bila napredna. Znao je to prepoznati moj muž koji i nije bio pubertetlija kada me oženio.
Razmišljam, kako su Nijemci, Danci, Šveđani, po tom pitanju ostali u srednjem vijeku pa svoju djecu pubertetlije, s osamnaest godina pošalju da se snalaze, a mi, Hrvat napredni, svoju djecu hranimo do četrdeset pete ili cijeli život.
Evo, super alibi za zakone. Neće morati iz proračuna izdvajati silnu lovu mladima za kupnju prve nekretnine jer svi mlađi od dvadeset četiri godine, neće moći dobiti kredite. Možda za nas penzionere ostane koje povećanje crkavice više da možemo uzdržavati pubertetlije.
Kažem, možda, a znam da će opet biti “uzalud vam trud svirači“. Da su htjeli to učiniti već su mogli jer su im puna usta hvale kako nam raste BDP, a obećanja da će mirovine rasti kada BDP poraste su zaboravili. Uvjeravaju nas kako bolje živimo. Ja to ne vidim. Oni možda vide što ja ne vidim. Očito mi treba veća dioptrija naočala ili drugi novčanik da mi ovo love više ne curi nekontrolirano.
Ma, eto, svako otkriče ima izravne veze sa mnom. Slušat ću ja radio i dalje ali neću opterećivati vijuge analizama otkrića da ih ne pretegnem pa zaboravim kako ovo malo crkavice rastegnuti od jedne do druge. A pošteno sam je zaslužila četrdeset i šest godina radeći, što ove nove pubertetlije mogu samo sanjati.