piše: Marko Jareb
Tonka Jadrin je rođena na otoku Poliću, a udala se u Slitinu, gdje još i dan danas živi. Na rodnom otoku Tonke Jadrin ima dva mjesta i to Lučac i Škerat, Tonka je rođena u Lučcu od oca Miška i majke Blaženke.
Imala je još tri brata i pet sestara. Nije ih baš život mazio, živjeli su od škrte zemlje i od malih nogu morali su kao djeca s ocem i majkom ići u polje i raditi sve što je trebalo. Tonka dan danas priča kako se sjeća svih puteljaka i staza koje su vodile do njihove zemlje, sjeća se svih gromača, gomila i «prizida» koje su svojim slabašnim rukama stvarali, ali s velikom voljom, srcem i velikom ljubavi prema poslu od koga su živjeli.
Danas je sve to zaraslo u draču i trne i ne može se vidjeti gdje je put, a gdje su parcele. Osim na Poliću imali su još zemlje na otoku Otru, u Slitini prije svega na Velikom Jarku, onda imali su zemlju u Manušu, Telinama, Rokvi, Zujačama, Mažetovu, pa sve čak do Gvinja.
Imali su gajetu i na Slitinu ili na Otrut išli su na jedra ili kad ne bi bilo vjetra, na vesla. To je bila velika, masivna, starinska gajeta, imala je veliki jarbol, a pituravala se katranom, pa je bila crne boje. Većina se tih starinskih gajeta pituravala tom bojom. U te gajete bez problema bi mogla stati stoka ili kad bi se vozio đubar u polje ili mošt iz polja.
Interesantno bi bilo gledati te ljude kako su spretno upravljali svojim gajetama kad bi po velikom jugu trebalo doći sa Slitine do Polića. Onda bi se s podignutim jedrom ali ne zategnutim, potezali uz rivu do vrha glavice rive i onda bi morali dobro znati započeti burtižati da ih vjetar ne baci na puntin Okvorine, jer tamo je bio veliki plićak i moglo im je tamo razbiti gajetu, ako ih vjetar baci na kraj. Međutim nikad nije bila kakva havarija u tom smislu kod tih ljudi.
Roditelji od Tonke Jadrin imali su stan na Velikom Jarku i onda bi zbog vremenskih neprilika kad se ne bi mogli prebaciti na Polić ostali spavati na stanu.
***
Tonka Jadrin je starica s dobrim pamćenjem i još je pokretna. Nema puno bora po licu s obzirom na godine koje ima. Lice joj je oblo, ruke pupaste, a tijelo malo pogrbljeno. Dok je bila mlada mora da je bila veoma lijepa i zgodna djevojka. Po njenim pokretima ruku i grimasama, na nju dosta sliči, njezin unuk Ivo.
Ivo je čovjek u najboljim godinama. Visok je i vitak, skladno je građen, pravilnih je crta lica, crne valovite kose, smeđih očiju i tankih obrva. Jednom rječju, naočit je čovjek.
***
Ivi je nekidan baka Tonka zabrinuto govorila, naravno sve dobronamjerno.
– Sinko moj kako možeš raditi u poduzeću gdje ne primaš redovno plaću, a moraš raditi kao da je sve normalno – reče baka Tonka Ivi.
– A što ću bako – odgovori joj Ivo.
– Ni u tvoje vrijeme bako nije bilo puno bolje – Ivo će baki.
– Svako vrijeme nosi svoje breme – opet će Ivo.
– Nije u redu Ivo da radiš, a da ne primaš plaću, nađi neki drugi posao gdje ćeš primati plaću – Tonka će svom unuku.
– Gledam te, sav si mi se usukao, blijed si mi, da te nešto ne boli, molim te pazi mi se i čuvaj mi se, nemoj se sekirati, nemoj puno misliti o nekim stvarima, udri brigu na veselje, navečer kad ideš spavati stavi brige pod kušin – sva zabrinuta govori mu baka Tonka.
– Sinko Ivo, imaš li kojeg prijatelja da te zaposli u neko drugo poduzeće, gdje ćeš barem primati redovito plaću, pa ne mora to biti ni u tvojoj struci , koliko vidim danas je bitno imati posao i raditi, da možeš prehraniti sebe i svoju obitelj – Tonka će.
– Bako, razočarao sam se u prijatelje i rođake, ne postoje više ti pojmovi, svatko gleda samo svoj interes i nitko ti ne će ništa pomoći ako nema koristi – odgovori Ivo.
– Znam sinko Ivo, ali isto pokušaj se preko nekoga prebaciti u neko drugo poduzeće, valjda još ima ljudi – opet mu baka govori.
– Bako, je li se sjećaš kad si mi pričala, kad je bio rat, kako si bila gladna koricu kruha, kako si morala ići i u prošnju kako bi prehranila sebe i svoje šestero nejake djece, pa si opet ostala živa i svojoj djeci dala kruh u ruke, odgojila ih da budu ljudi i da pošteno žive. Pričala si mi kako su te Zalijani jedan put u Pileniku uhapsili i stavili u zatvor kad si išla prositi. Koliko se sjećam nisi mi bila rekla zašto su te uhapsili, možda to ni ti nisi znala, ali hvala Bogu odmah su te pustili i isti si dan već bila kod svoje djece. Sjećaš li se bako kad si mi pričala kad si išla na Brdo na Poliću brati smokve, pa kad si naišla na minu koja te skoro usmrtila, ali hvala Bogu nije ti ništa bilo, sam Bog se smilovao tebi i tvojoj djeci, da ne ostanu bez svoje majke, svoga hranitelja, kad im je otac bio daleko i zbog rata nije mogao doći do vas i biti vam zaštitnik – Ivo će sjetno.
– Sjećam se sinko moj, kako se ne bih sjećala, tada je bio rat, i vladala je glad i svaka neimaština – rekne Tonka.
– Bako, danas je gore vrijeme nego da je rat, u ratu je bitno spasiti glavu i svaki rat traje najviše četiri do pet godina, pa onda dođu bolja vremena. Danas se ne živi dan za dan, nego sat za sat i svaki trenutak života je borba za preživljavanje – Ivo će baki.
– Sinko ako je tako kako kažeš, a vjerujem ti da je tako, onda vam stvarno nije lako, onda vam je teže nego što je meni bilo u ratu, biti sama sa šestero male djece, sa starim roditeljima, a pomoći ni od koga. Sam dragi Bog nam se smilovao i pomogao nam da to sve preživimo i da ne umremo od gladi. Sinko moj, moli se Bogu i uzdaj se u sebe i svoj rad. Nitko ti ne će pomoći, nemoj stati skrštenih ruku, nego se okreni oko sebe i pomozi sebi i svojoj obitelji. Želim ti svu sreću i uspjeh – na kraju mu reče baka Tonka.