piše: Joso Špionjak
Pričao mi jedan čovjek s kojim sam radio duži niz godina o sahrani njegovog bliskog prijatelja i o tuzi koja ga tada zadesila.
Po unaprijed izraženoj želji, pokojnikovo tijelo je nakon smrti kremirano. Dakle, radilo se o ukopu urne.
Zadatak oproštajnog govora nije imao duhovnik nego jedan, specijalno za taj dan pozvani govornik.
Urnu s pepelom pokojnika su zakopali u podnožju drveta, u šumi koja je bila označena i rezervirana za tu vrstu obreda.
Na kraju mi još reče da upravo to odgovara i njegovoj posljednjoj želji.
I tako me to njegovo pripovijedanje vratilo natrag kroz vrijeme sve do jednog događaja iz moga ranog djetinjstva.
Prizor jednog ljetnog kolovoškog dana iz 1969 godine, duboko urezanog u moju dječju dušu, nisu uspjela da izbrišu ni sva burna događanja narednih desetljeća.
Mama, starija sestra, mlađi brat i ja, stajali smo toga dana na našoj maloj kapiji.
Uz nas je bio i naš pas koji je nosio ime Davor.
Inače je svako dvorište imalo po dva ulaza.
Veliku kapiju koja je služila za prolaz stoke i kola.
I takozvanu malu kapiju na koju su ulazili i izlazili ljudi.
Naša mala kapija bijahu pričvršćena uz veliki hrast koji je sudeći po njegovoj visini i obimu bio stariji od svih okolnih drveća.
Opraštali smo se od oca koji je odlazio na rad u Njemačku, nama nepoznatu i daleku zemlju.
Svatko se opraštao na svoj način.
Mama je krišom brisala suze.
Sestra i brat su mahali.
Ja sam stajao kao ukočen, a u meni je odzvanjalo zavijanje našega psa poput jadikovke kakvu svijet nikada čuo nije.
Prije odlaska u inozemstvo, otac je često radio sa zaprežnim kolima.
Mnogo puta bi povezao i mene.
Naš pas ljubimac je uvijek bio vjerni i nerazdvojni pratilac.
Činilo se da razumije ljudski govor i da je unaprijed znao kuda idemo.
Kao što je to slučaj u cijelom svijetu, postojala je i kod nas mješavina dobronamjernih i zlonamjernih ljudi.
Tako je naš Davor postao meta jednom susjedu koji nije pripadao u grupu dobronamjernih.
Taj je jednom prilikom, vidjevši da moja mama nije kod kuće, na lukav način meni ispričao kako u obližnjoj šumi ima mnogo zečeva.
Trebam samo odvezati psa i poći sa njim u lov.
Povjerovao sam mu i pustio Davora s lanca.
Ali umjesto da idemo u lov, lažljivac je pustio svoja dva psa i napackao ih na moga Davora.
Kada je vidio da će se Davor izvući od napadača, zgrabio je dvije cigle i pokušao ga ubiti.
Velikim čudom je preživio neravnopravnu borbu i izlijev tolikog neprijateljstva.
Dječji zadatak je tada bio da u slobodno vrijeme čuvamo stoku.
Davora smo također vodili s nama.
Međutim, nakon očevog odlaska, njegovo ponašanje se potpuno promijenilo.
Hranu bi često samo ponjušio i potom zatrpao u zemlju.
Nestalo je njegovog veselog poskakivanja.
Ponekad bi naglo pojurio naprijed i zatim besciljno lutao po okolnim njivama.
Činilo se da traži nekoga iza širokih i crnih međa.
Jednog dana će ga neki bezdušnik raniti iz zračne puške.
Taj manijak je živio na drugom kraju sela.
Vidjela se rupica na koži kuda je prošlo puščano zrno.
Pas je lizao tu bolnu ranu na bočini oko koje su nadlijetale muhe.
Bolovao je nekoliko dana i uginuo, sakrivši se iza obližnjeg plasta slame.
Pronašao sam ga tamo kako leži već potpuno ukočen.
S velikom mukom sam ga odvukao do međe i zakopao u plitku zemlju.
Napravio sam križ svezavši konopcem dvije grančice.
Dugo sam usamljen stajao na tom mjestu ispunjen velikom tugom jer sam izgubio nešto, meni tako drago i sveto.
I dok je večernji povjetarac lagano njihao krošnju staroga hrasta, njegovo lišće kao da je šaputalo:
Ne tuguj, tvoj Davor je sada na nebu!