Kristina Rogić
Samo kad bi znala gdje si
Došla bih ti noćas… stavila ti glavu na koljena…
Zatvorila sam oči
Miriše sve oko mene
A ja sam… zaleđena
Dok se pitam dolazi li naše vrijeme;
dok je sve oko mene tvoje,
ulice kojima nikada prošao nisi
mirišu na tebe…
I kao da ni živjela nisam; ni duše ni tijela imala,
dok nisam upoznavši tebe, upoznala sebe…
Znaš li da bih mogla plakati svake noći?
Dok sati se sporo tope i od mene teško odlaze…
Umotam se u poplune, izađem na sunce jutrom, ali samo kožu ugrijem
U moje dubine ne dopire, ništa, nitko osim tebe ne prodire
Boli te željeti; izdišem bol…
I te tvoje oči; koje stapaju se s mojima,
koje ulaze u najskrivenije, najdublje dijelove mene
Za koje nisam znala ni da u meni postoje, žive…
Sve u meni odnose sa sobom
Živa bih bila samo sa tobom
Sada kao da sam djevojčica koja igra se;
ovo kao da je imitacija života
Dok se pitam dolazi li vrijeme za nas,prolaze dani,prolaze
Dok te osjećam kamo god pođem, krenem, stanem
Dok me noći vode da u snovima
Raspem kosu na tvoja koljena
I poput djevojčice kojom još nazivam se
Zaspem na njima…
Subscribe
0 Comments