Sven Adam Ewin
Krik se zove imenom mojim,
Živa rana koja se soli;
I mislio sam: dok postòjim,
Govorit će o mojoj boli.
Sad je u rijeci. Jedva pliva.
Ja na obali. Pada večer.
Vrištim… no krik se ne odziva,
A mene ista rana peče.
Zaludu kunem rijeku hladnu,
On tone, tone. Ode, ode.
I sada leži rijeci na dnu;
I pluća su mu puna vode.
A ja na mostu. Munch me slika.
Okrugla usta. A bez krika.
Sjajno, Pjesniče!