piše: Igor Matijašić
I službeno je započela nova školska godina, a tjedan je dana nastave već za nama. Što se može (pred)vidjeti ako se po jutru dan poznaje?
– i nadalje je vrlo aktualna Grašina pjesma „Sve nas manje ima tu“. Slavonija se prazni, roditelji se javljaju iz Švedske navodeći sve ljepote obrazovanja koja ta hladna zemlja nudi, a statističari se natječu u tome tko će smisliti bombastičniji naslov o tome kako će Hrvati za nekoliko godina posve nestati. Ravnotežu drže optimisti poput mene i mog omiljenog Hladnog piva – nije sve tako sivo…
– obrazovanje je ponovno udarna vijest u svim medijima. Sve više se govori o uvođenju informatike sljedeće godine kao obaveznog predmeta, spominju se mnogobrojni projekti, najavljuje pilot-provođenje reforme, ozbiljno pristupa sintagmi „novac iz EU fondova“… Radi se!
– nova ministrica i dalje ima svoju viziju i ne odustaje unatoč pritiscima (Indijanci bi ju zasigurno nazvali Žena Sa Stavom). Odmah je postala svjesna da joj neće biti dovoljna tek podrška mnoštva političkih beskičmenjaka kojima (budimo realni) obrazovna reforma služi kao paravan, stoga se okružila „kraljevskim“ timom ljudi s kojima bi, sudeći po njihovom dosadašnjem radu, najavljeno moglo zaista postati i realizirano. Čvrsto vjerujem da me neće demantirati!
– rektorica sveučilišta jednog od najljepših dalmatinskih gradova javno ističe da se reforma neće moći provesti dok god sva djeca u svim školama ne budu imala jednake uvjete. Svaki obrazovni radnik zna da to jednostavno nije moguće! Dovoljno je samo pogledati infrastrukturu pojedinih (napose područnih) škola i sve će biti jasno. Ali da se svim učenicima može omogućiti obrazovanje u skladu s vremenom u kojem žive, bez gomilanja nepotrebnih činjenica, to je itekako izvedivo.
– dobili smo i Akcijski plan, premijer je istaknuo da se sve moglo riješiti i prije da se radilo u tišini i miru. Mada, da nije bilo (medijske) buke mlade dobitnice rektorove nagrade i njenih prijatelja, isti dokument bi (p)ostao poprilično drugačiji. Nakon svega, jasno je samo da će upravo premijer stati na čelo PSP (Posebnog stručnog povjerenstva). Ili možda ipak neće? (nadam se samo da spomenuta kratica/pokrata/skraćenica uslijed svega što joj se događalo, ne dobije i slovo T na drugom mjestu)
– o jednoj drugoj slovnoj složenici (ERS – Ekspertna radna skupina) ni traga, ni glasa. Hoće li biti raspisan novi natječaj kao što je najavljeno? Muk…
A dok se političari dogovaraju i prepucavaju, učitelji/ce u svojim razrednim oazama mira provode svoje maxi-reforme i usmjeravaju mlada bića u daljnji život. Nudeći im svoje znanje, kreativnost, požrtvovnost i gomilu epiteta kojih nigdje nema zapisanih u njihovu tjednom zaduženju. I ne osvrću se na kritike društva koje ih sve više podcjenjuje i njihovu radu pridaje minornu ulogu.
Guraju, uporno i ponovno, zbog dobrobiti djece. Njihova osmijeha, iskrenosti i neiskvarenosti…
I još uvijek imaju dovoljno entuzijazma te veliku nadu u promjene. Znaju svi da su mnogi uspješni obrazovni sustavi građeni dugi niz godina s jasnom vizijom. Uspoređivanjem ideja i znanja iz drugih zemalja i njihovom primjenom u praksi.
Mi smo, nažalost, i nadalje sami sebi dovoljni!
Jer, mi (veliki) Hrvati:
a) kupujemo naoružanje i borbene zrakoplove (mada nas „veliki igrači“, ako do rata ikada više i dođe, mogu uništiti pritiskom prsta na svoje omiljene luđačke igrice)
b) skidamo ploče po zgradama znamenitim ličnostima (nisam siguran da mnogi uopće znaju pravilno napisati ime najspominjanijeg trga, a sasvim sam siguran da većina mladih uopće ne zna pravo značenje riječi maršal)
c) dvoumimo se dugi niz godina je li jedan pozdrav u skladu sa zakonom ili nije. I je li baš sasvim isto ako taj pozdrav zapjeva pjevač na koncertu ili njegov obožavatelj u publici.
d) dodajte svakodnevnu frustraciju po izboru…
Ono što je najžalosnije, i nadalje živimo u stalnom strahu:
1) od nervoznog poslodavca koji bezrazložno prijeti otkazom i kojem se ne usuđujemo suprotstaviti jer smo „okovani“ dugogodišnjim kreditima
2) od zloćudnih bolesti koje nam sve više uzimaju drage ljude oko nas. Sve mlađe i mlađe…
3) od onih koji su najzaslužniji što imamo slobodnu domovinu, onih koji su se (nije li to kontradiktorno?) borili da straha nestane, od onih koji imaju plan A, B i C za sve opcije (nadam se samo da dio planova nisu šatori ili plinske boce).
4) od pojedinih namještenika Crkve koji s oltara sve manje progovaraju o biti kršćanstva, a sve više se dotiču komentara o dnevno-političkim događajima i nebrizi za siromašne. Pritom ti isti oratori zaboravljaju onu poznatu o „metli i vlastitom dvorištu“…
5) dodajte strah po izboru…
I stoga se nadam da barem oni najmlađi, koji su tek zakoračili među školske klupe, riječ strah nikad neće niti osjetiti. Da će u vremenu koje slijedi osjetiti sve blagodati reformi o kojima se priča i postati moderni obrazovani građani koji će se zrelo moći nositi sa svim izazovima koje će budućnost staviti pred njih.
Budućnost koju će ostvariti u Hrvatskoj, dakako. Tome se, još uvijek, zdušno nadam i u to još uvijek vjerujem.
Jer, sudeći po posljednjim događajima, baš kao što bi rekao stari Galileo, mogu radosno uskliknuti – ipak se kreće…