piše: Stjepan Poljaković
„A kad bi se izredali s gozbama, Job bi ih pozvao na očišćenje. Uranio bi izjutra i prinio paljenice za svakog od njih; mislio je: „Tko zna nisu li mi sinovi griješili i u srcu Boga hulili!“ Tako je Job svagda činio.“(Job 1.5)
Biblija naziva Joba najpravednijim slugom Božjim svoga vremena, toliko pravednim da se Bog njime pred svemirom hvalio.
Kršćani često i dugo raspravljaju o molitvi. Omiljena im je tema molitva za druge i isplati li se ona uopće.
Pravednik Job nije filozofirao, nije čak ni znao što se događa na zabavama svoje djece. Job je znao što mu je dužnost: prinijeti žrtvu ili što se odnosi na nas danas, prinijeti molitvu pred lice Svevišnjega.
Po tko zna koji puta uvjerih se da je gotovo bespredmetno raspravljati s drugima. Pokušajte pratiti koliko vas drugi strpljivo i koncentrirano slušaju i bit će vam sve jasno!
Ima jedna istina koju, zaneseni u svoje mesijanske uloge, nekada zaboravljamo. Naše je da molimo i nadamo se sretnom ishodu, a Božje je da određuje vremena i detalje kako će se što dogoditi.
Job je posredovao između neba i zemlje. I mi smo u svome vremenu pozvani činiti isto. Molitva za bližnjega trebala bi biti temelj našeg poslanja. Moć molitve je čudesna i neobjašnjiva. Moleći za druge liječimo i svoju dušu. Duh Sveti svojim svjetlom obasjava dušu molitelja i donosi neophodni mir i radost. Izazov našeg vremena je biti strpljiv i imati otvoreno srce i uho za bližnjega.
Stekoh dojam da previše razgovora počinje od: „Oni tamo…“ umjesto: „Da krenem od sebe…“
Krenemo li OD SEBE i počnemo moliti za ONE TAMO, stvorit će se mostovi i događat će se čuda neobjašnjiva ljudskom umu.
Moje je iskustvo da ne postoji uzaludna molitva. Netko i nekada će od nje imati koristi.
Zato, kad god je prilika ili potreba, molite se i budite dio lanca ljubavi, kap u oceanu dobrote!