NAPUŠTAM BOJNU

piše: Filip Ćorlukić …Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”

Postao sam svjestan da mi bojna više nije zaštita i da tu više ne smijem ostati, pa sam se sjetio poslovice: “Uzdaj se u se i u svoje kljuse”. Kljuseta nisam imao – bio sam sam.

Cilj mi je bio doći u Derventu i nastaviti pohađati nastavu. Tu sam još prespavao, a ujutro sam sam sreo dva brata Štrukelja. Oni su nešto stariji od mene, nisu bili u Hasićevoj bojni i ne znam kad su došli, a čim sam ih ugledao u glavi mi se rodio plan odlaska iz Bijele. Potražio sam Ivicu Katavića, bivšeg susjeda, koji je prije rata bio bolničar, a u bojni je bio i pisar. Pitao sam ga ima li žig bojne. Kad je rekao da ima, ponudio sam mu onaj komad slanine koji sam nosio uza se, ako mi posudi taj žig, a ja ću mu ga ostaviti kod župnika u Brčkom. Obradovala ga je moja ponuda i odmah smo načinili razmjenu.

Našao sam Štrukelje, izložio im plan i odmah smo krenuli. Iz Tuzle sam ponio đačku svjedožbu, ustašku sam kapu stavio u džep, a na glavu stavio šešir koji sam imao zgužvan u džepu – pa smo kao civili krenuli prema osamnaestak kilometra udaljenom Brčkom.

Župnik nas je dobro primio. Rekao je da poznaje moga oca, nahranio nas je, na pisaćem nam stroju napisao da smo pripadnici usaške bojne Avdage Hasića (više joj se ne sjećam službenog naziva) i u ime bojnika napisao «Otvorenu zapovijed» (putni nalog) za Doboj. Imali smo sreću da smo uskoro uhvatili putnički vlak za Vrpolje. U vlaku su feldžandari kontrolirali dokumente, naše su primili bez ikakve sumnje, salutirali i produžili dalje.

Kad smo stigli u Vrpolje nitko nam nije mogao reći kad ćemo imati nekakav vlak za Slavonski Brod. Bili smo gladni, ali nigdje ništa nije bilo za pojesti. Tek nakon nekoliko sati stigao je jedan teretni vlak. Opet nam nitko nije mogao reći kamo vozi i kad će krenuti dalje. Dok smo obilazili oko vlaka i razgledali, na jednom sam vagonu ugledao zalijepljen papir na kojemu je pisalo: Babina greda. To je naš – zaključio sam, a budući da je imao i onu kućicu za kočničara, uvukli smo se u nju, zatvorili vrata i čekali.

Ne sjećam se koliko je trajalo to čekanje, ali smo konačno krenuli i kad smo stigli u Slavonski Brod, već je bila noć. U postaji su nam rekli da vlak za Doboj polazi tek sutra ujutro. Kad smo izašli ugledali smo jednu ženu kako ide prema gradu. Prišli smo joj, rekli da smo izbjeglice iz Tuzle i pitali može li se igdje prenoćiti. Bila je to krupna starija žena, odjevena u klasičnu crnu slavosku haljinu i s crnom maramom na glavi. Dobrodušno i nekako sažalno nas je pogledala, pa rekla da pođemo s njome.

– Djeco moja, jadni vi. Ja imam tri sina u vojsci i ne znam gdje su sada. Dugo se nisu javljali. Pođite sa mnom, možete prenoćiti i kod mene, a sigurno ste i gladni – nastavila je govoriti, uhvatila mene za mišicu i povela. Stanovala je blizu, a čim smo došli uvela nas je u kuhinju, stavila na stol polovinu velikog bijelog kruha i narezala u tanjur puno suhe slanine; izvinjavajući se da nema ništa toplo. Bože, kakva je to hrana bila i koliko smo toga pojeli. Ona je samo stajala s rukama na stomaku, smješkala se i povremeno nas nutkala: –Jedite djeco, jedite! Bog zana jesu li moji sinovi sada gladni i ima li ih tko nahraniti.

Kad smo se dobro najeli odvela nas je u sobu s dva kreveta i jednim  otomanom. Soba je intenzivno mirisala na dunje, a posteljina bijela kao snijeg. Za pokrivanje nam je iznijela debele perine. Ja sam joj rekao da smo zamazani i znojni, pa da nam da nekave stare deke za pokrivanje. Nije htjela ni čuti za to. – Samo vi djeco spavajte, oprat ću ja to. I tako namam što raditi.

Da bismo stigli na vlak rano nas je probudila, a kad smo se umili i došli u kuhinju, stali smo zadivljeni s onim što smo ugledali. Na stolu je bio veliki pladanj s brdom toplih krafni i lonac pun bijele kave. Ta dobra slavoska duša morala je vrlo rano ustati da bi to priredila. Kad smo se dobro najeli, ona nam je svakom od nas dala po paket krafni, poljubila nas i zaželjela sretan put. Mi smo joj zahvaljivali što smo bolje znali i zaželjeli da joj se sinovi vrate kući živi i zdravi.

U Bosanskom brodu sam sišao s vlaka i upitao saobraćajca gdje mogu naći oca, a kad mi je rekao da je otišao u Derventu, rekao sam mu tko sam i zamolio ga, da mu, ako ga ne nađem u Derventi, kaže da sam sretno pobjegao iz Tuzle i da mi nabavi cipele, jer se moje raspadaju. Zatim sam se opet vratio u vlak.

U Derventi sam opet sišao, a na putu prema postaji presrela me je ustaška obhodnja. Mene su sumnjičavo gledali i oštro zahtijevali da im pokažem dokumente. Kad sam im pokazao i rekao tko sam, jedan od njih mi je smijući se rekao: «Brate, bio si nam sumnjiv. Odjeven si ko Titin sin, a cipele samo što ti se nisu raspale. Mislili smo da si preobučeni šumnjak». Pozdravili smo se, a budući da oca ni tu nisam našao opet sam se vratio u vlak.

U mome rodnom selu Vrhovi, završio je ovaj dio putovanja. Oprostio samn se s braćom Štrukelj. Jedan od njih me je molio da mu posudim moj mali pištolj 6,35 mm. Rekao je da će mi ga vratiti kad se idući put sretnemo. Na žalost, to se mije moglo ostvariti, jer kako sam čuo mnogo kasnije, oni su u Tuzli strijeljani. Po svoj prilici nakon rata.

Prilično strmim usponom krenuo sam prema kući moga strica Jure. Nakon pola sata hoda stigao sam među stogodišnje hrastove koji su se nalazili odmah uz kuću. Tu sam susreo Kajicu, suprugu moga stričevića Ilije. Kad me je ugledala potrčala je prema meni s raširenim rukama i čvrsto me zagrlila plačući. Malo se odmaknula i kroz plač zahvaljivala Bogu što sam stigao živ i zdrav, a: “Moj je Ilija poginuo”. Oblivena suzama mi je ispričala da su negdje išli u otvorenom kamionu. U Garčinu ih je zaustavio partizan u ustaškoj odori, a kad je kamion stao, s prozora su na njih otvorili vatru iz strojnica i sve ih pobili. Pokopani su u Vinkovcima.

I ja sam tada plakao, kao malo dijete. Zavolio sam Iliju još u ranom djetinstvu, kad je već bio odrastao momak. Stalno me je vodio sa sobom i igrao se sa mnom.  Od tada mi je pomrlo mnogo rođaka i prijatelja, kasnije su mi umrli sestra i roditelji, Bio sam tužan, ali sam toliko otvrdnuo, da nakon ovog plača za Ilijom nikada više nisam za nekim plakao.

Tada sam privi puta bio potpuno sam, prvi puta potpuno odvojen od obitelji. Tada počinje moj novi period života, u kojemu se samo u narednih sedam mjeseci događalo toliko radikalnih promjena, koliko ih – ne takvih – jer to se ne događa, nego koliko ih se ne doživljava ni u cijelom dugovječnom životu.