Našem dragom suradniku, Dida Filipu, autoru knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće” koju objavljujemo u nastavcima, želimo brz oporavak. (Urednica)
piše: Filip Ćorlukić… Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Sudski poziv
U radu mi je vrijeme brzo prolazilo, pa premda sam prigodom dolaska, ljutito rekao da ću se vratiti u Zagreb za tri mjeseca, ipak sam se iznenadio, kad sam krajem trećeg mjeseca primio sudski poziv da dođem na raspravu.
I Đoko je bio iznenađen, ali mi je rekao da je to prva rasprava i savjetovao da Olga s djecom ostane, a ja da putujem zrakoplovom.
Ponesen činjenicom da sam tako brzo dobio poziv, rekao sam da ipak svi odlazimo i zamolio ga da mi dade radnu knjižicu, ali “za svaki slučaj” s nezaključenim radnim odnosom, jer ću se možda ipak morati vratiti. Nasmijao se i rekao da je to “malo nezakonito”, ali da ne bi trebalo biti problema. Ujutro su me djeca molila da kupim Jerka i da ga vozimo u Zagreb. Protumačio sam im da bi smo ga u Zagrebu stalno morali držati u stanu i da je njemu ovdje ljepše.
Arijana i Đoko su nas ujutro došli ispratiti. Ja sam im zahvaljivao na svemu što su za nas učinili, a Đoko je rekao da sam ja mnogo više učinio za njega i Tvornicu. Na rastanku su Arijana i Olga plakale, a kad smo krenuli Jerko je jedno vrijeme trčao za nama. Premda je do Beograda samo oko 400 km, zbog slabe ceste vožnja traje i do 12 sati. U Beogradu smo prenoćili kod majke Radiše Đurovića, moga kolege iz Maglaja.
Dobio kopiju zapisnika
Nedugo nakon što smo stigli u Zagreb došla je susjeda Milica Tesla. Kaže da se u tvornici vrlo brzo proširila vijest da dolazim, pa joj je Rajković dao kopiju zapisnika Stručne komisije koja je predložila da mi se dade otkaz. Ona nije znala kako je Rajković došao do tog zapisnika. Tada je radila u tvorničkom financijskom sektoru, pa mi je ispričala da se tvornica odrekla totalne štete i vratila DOZ-u tri milijarde dinara, a u tvornici se pronijela vijest da sam ja zapravo želio uništiti DOZ. Njezin muž radi u Zagrebačkom SUP-u u svojstvu analitičara i rekao joj je da je to glupost i da protiv mene neće biti pokrenuta nikakva tužba.
Mi smo stanovali u istoj zgradi pa smo se ponekada susretali i on me je tada uvijek propitivao o pojedinostima događanja. Kad je Milica otišla pročitao sam zapisnik, i prvo što zapazio bilo je da se kao predsjednik stručne komisije potpisao Aleksandar Perše kojega su svi zvali Šaco. Bio je to jadan i nesretan mladić. Ne znam kako je dobio posao u tvornici. Bio je šumarski inženjer, nekakva nevolja u obitelji pa je stalno pio, u tvornici je bio pripravnik. Bilo mi ga je žao da sam ga postavio na mjesto pomoćnika šefa pogona celuloze i stalno mu pomagao da se snađe. Bio sam tužan jer sam zaključio da me je morao izdati i potpisati zapisnik koji je očito bio krivotvoren, što se moglo lako ustanoviti već po izmišljenim datiranjima. Tako sam, na primjer, ja saslušavan kad uopće nisam bio u Zagrebu. Možda je to tvornički pravnik Matija učinio hotimično.
U sudnici
Iznenadio sam se kad me je u sudnici umjesto dr. Mladinea dočekala jedna mlada odvjetnica koju nisam poznavao. Rekla mi je da će danas biti samo davanje izjava tužitelja i tuženog, a budući da doktor ima jednu drugu raspravu poslao je nju.
U ime tvornice došao je pravnik Matija. Pozdravili smo se, bilo mu je neugodno, i rekao mi je da mu je žao što smo na protivnim stranama. Rekao sam mu da se ne ljuti, jer ću ja vjerojatno biti oštar, ali da se ništa od onoga što ću reći ne odnosi na njega osobno. Tužno se nasmiješio i rekao da govorim sve što mi može biti korisno.
Suđenje je počelo uobičajenom procedurom, pročitana je Tužba, a u ime obrane Matija je kao osnovu čitao “Zapisnik stručne komisije” i predao ga sudcu, tražeći da se uvrsti u dokumentaciju. Ne čekajući hoće li sudac i mene pozvati da govorim, ja sam se sam javio i molio da dadem izjavu, što mi je sudac dozvolio. Ukratko sam prikazao tijek događanja, a zatim se osvrnuo na Zapisnik. Imao sam ga kod sebe, a zahvaljujući činjenici da ga je sudac dobio nisam ga morao pokazivati. U cijelosti sam ga osporio, pored ostalog navodeći da saslušanje uopće nije moglo biti održano na dan kako to piše u zapisniku, jer sam tad bio izvan Zagreba, što mogu dokumentirati, a zatim sam izjavio da taj sastanak zapravo nikada nije ni održan, te da je zapisnik čista krivotvorina.
Poništen otkaz
Sudac me je sa zanimanjem promatrao. Postavio je još par pitanja, a zatim se obratio Matiji pitajući ga da li može osporiti moje tvrdnje. Matija je odgovorio da ne raspolaže s određenim podatcima. i da će odgovor u pismenom obliku dati na idućoj raspravi.
“Neće biti iduće rasprave!” rezolutno je odgovorio sudac, a nakon što smo svi ustali pročitao je presudu, prema kojoj ovaj otkaz predstavlja grubo kršenje Zakona, te da me se odmah mora vratiti na moje radno mjesto i isplatiti sve zaostale prinadležnosti, kao i da sve sudske troškove plaća tuženik.
Mladineova pomoćnica je blistala od zadovoljstava. Rekla mi je da je iznenađena brzinom donošenja presude i da sam promašio struku, jer da bih bio izvrstan odvjetnik.
Odgovorio sam joj da sam zadovoljan s mojom strukom, i zamolio je da pozdravi dr. Maldinea.
Pozdravio sam se i s Matijom, koji mi je čestitao. Rekao sam mu da Kuku prenese poruku da ću ga sutra posjetiti, pa neka bude na Zavrtnici oko dvanaest sati.
Opet u Tvornici
Čudno sam se osjećao kad sam ujutro došao u tvornicu. Kao što je nakon što sam dobio otkaz Vjesnik na pola stranice objavio članak pod naslovom: “Samovoljno ili po zakonu”, tako je sada na cijeloj prvoj polovini druge stranice novina objavio pod krupnim naslovom: “Ipak samovoljno”.
Svi su znali i tvornica je brujala od nagađanja: “A što će sada biti?” Već na ulasku mnogi su mi čestitali, dok ih je nekolicina nastojala izbjeći susret.
Prvo sam otišao do voditeljice Kadrovske službe Mire Žvorc i predao joj radnu knjižicu, napominjući da mora unijeti neprekinuti radni staž, a s onim što je uneseno u Ivangradu, neka učini ono što mora. Rekao sam joj i da javi u računovodstvo da mi obračunaju isplatu zaostalih prinadležnosti. Na blagajnu ću doći oko trinaest sati.
Zatim sam otišao u svoju kancelariju. Bila je nedirnuta. Sve je bilo onako kako sam ostavio. Da bih saznao što ima najnovije, otišao sam u laboratorij kod Olge. Premda je uvijek bila izrazito suzdržana, kad me je ugledala skočila je sa stolice i snažno me zagrlila. Hvala Bogu da ste se vratio, a što će sada biti, upitala je. Odgovorio sam joj Krležinim stihovima: “Nikad nije bilo, da nekak nije bilo”.
Rekla je da sam nepopravljivi optimist, a onda mi je ispričala mnogo toga što se događalo u vrijeme moga odsustva. Zgrade su provizorno obnovili i pokrenuli strojeve. Obzirom da je tvornica uplaćivala tzv. “šomažno osiguranje” plaću redovno primaju. Ogromna količina papirnih valjaka na skladištu nije bila uništena u požaru, nego je izgorio samo vanjski sloj do oko jedan centimetar. To su uklonili i sada prodaju. Da bi nekako zataškali moje vraćanje u tvornicu, danas su procurile vijesti da će se podijeliti i višak.
U Kukovu sam kancelariju ušao točno u dvanaest sati
Umjesto uobičajenog “Zdravo”, pozdravio sam s “dobar dan” i ignorirajući pruženu ruku umjesto na stolicu ispred njegova stola, sjeo sam za veliki stol.
Malo smo šutjeli i promatrali se, a onda sam mu rekao da sam “sve obišao, uključujući i financije. Sve dok je bilo novaca i šanse da ovu tvornicu tehnički i ekonomski podignemo na najvišu razinu, nisam želio dati otkaz. Onda si ti meni dao otkaz, a suludo vraćajući DOZ-u tri milijarde dinara uništio si joj budućnost.
Ti Vlado znadeš da me položaj tehničkog direktora sam po sebi nikada nije zanimao. Želio sam korisno i konstruktivno raditi, a budući da si odričući se tri milijarde dinara uništio sve šanse za takvo što – odustajem. Sud je poništio otkaz koji si mi dao, a budući da nema novca ja tu više tu nemam što raditi. Stoga sam ti došao reći da sad ja želim dati otkaz, ali pod mojim uvjetima.”
Kad sam to izrekao, odjednom je vidljivo živnuo i poveselio se kao da je dobio premiju na lutriji, pa je znatiželjno i veselo u upitao: “Kakvi su uvjeti?!”
“Želim petomjesečni otkazni rok, da za to vrijeme ne moram dolaziti na posao, a nakon toga još godišnji odmor” – odgovorio sam.
“A zašto pet mjeseci? Po Zakonu imaš pravo na četiri mjeseca, pa zašto ti treba još onaj mjesec dana?”, upitao je znatiželjno.
-“Zato što mi ti možeš odobriti takav otkaz, a ja želim da to bude odluka Radničkog savjeta. Ja ću im to tražiti pismom koje ću napisati. Do odluke RS ću redovno dolaziti na posao, a osim uskotehničkih problema neću se miješati ni u što. Sređivat ću dokumentaciju i pripremati ono što ću ponijeti sa sobom. Do odluke RS nikomu ništa neću govoriti o ovom našem sporazumu.”
“Dogovoreno”, snažno je uskliknuo, a ja sam otišao na blagajnu da podignem plaću.
Sutradan je zaista isplaćivan višak i to u stopostotnom iznosu plaće. Meni je blagajnica uvijek donosila u kancelariju, a budući da do podne nije došla, otišao sam vidjeti što se dogodilo. Kad mi blagajnica rekla da nisam na spisku, odmah sam otišao i bez kucanja upao Kuku u kancelariju, ljutito ga pitajući zašto meni nije isplaćen višak. Nekako je strašljivo uvukao glavu među ramena i tiho rekao da mi nisu mogli platiti, jer za to vrijeme nisam radio.
“Vlado, odlukom suda ja jesam radio. Ne znam da li u blagajni imaju još novaca, ali ako do sutra u podne ne dobijem novac, ja odustajem od dogovora o otkazu”, ljutito sam odgovorio i zalupivši vratima bez pozdrava izašao iz kancelarije i otišao kući. Kurir je ubrzo stigao i donio mi novac.
Napusto sam dosadašnji posao.
Nikada u životu nisam imao toliko novaca. Za tri mjeseca dobio sam po tri plaće od zagrebačke tvornice i iz Ivangrada, a zatim još jednu kao “višak” od zagrebačke tvornice. Nakon mjesec dana iz Ivangrada sam poštom dobio tristo tisuća dinara autorskog honorara za knjigu. Premda o plaćanju pisanja te knjige nije bilo ni riječi, Đoko je to ipak učinio. Pravi prijatelj ostaje prijatelj. Kad se sve sabere, to je deset plaća za tri mjeseca.
Supruga je bila prezadovoljna i stalno je išla u grad kupovati “najnužnije stvari” – kako je govorila.
RS usvojio moju molbu
Uskoro je održana posebna sjednica RS, s mojom molbom za sporazumni otkaz, kao jedninom točkom dnevnog reda. Predsjednik RS je pročitao samo moje uvjete, a sadržaj pisma nije čitao. Zatim je upitao direktora kadrovskog sektora da li bi prihvaćanje mojih uvjeta bilo u skladu sa Zakonom, na što je ovaj odgovorio da jest.
Zatim je mani dao riječ s time da drugovima obrazložim zašto napuštam tvornicu. Ja sam pročitao moje pismo, u kojemu sam za sve što se događalo okrivio direktora i samoupravna tijela tvornice. Budući da želim imati vremena da pronađem radnu organizaciju u kojoj ću moći raditi, a da ne dođem u situaciju u kojoj sam se našao u tvornici papira, potrebno mi je više vremena. Predsjednik RS je upitao da li ima još netko nekakvih pitanja. Svi su šutjeli. Upitao je tko je za da se drugu Ćorlukiću odobri sporazumni raskid radnog odnosa – svi su digli ruke. Ja sam ustao i zahvalio se svima na ranijoj suradnji. “Zdravo drugovi” – rekao sam i izašao van, pokupio još neke stvari iz moje kancelarije i otišao kući.
Sic transit gloria mundi (tako prolazi slava svjetova) odzvanjalo mi je u mislima.
Raskrižje
Izašavši iz tvornice odjednom sam postao svjestan da stojim i razmišljam. Definitivno sam napustio jedan put koji sam bio tako snažno prihvatio, a sad se nalazim ispred velike lepeze novih smjerova, za koje ne znam kamo vode. Naime, čitavo ovo vrijeme nisam razmišljao kamo ću kad odem iz tvornice. No, nisam se plašio za budućnost. Posao sam lako mogao naći, ali kakav želim?!
Zaključio sam da imam skoro šest mjeseci vremena za traženje, razgovore i pregovore, a budući da nisam želio to vrijeme provesti u neradu, prvi potez nametnuo sam od sebe: povremeno pružati tehničku pomoć u tvornicama papira koje su to od mene i prije često tražile. Portir je znatiželjno promatrao kako stojim, pa sam ga još jednom pozdravio i krenuo kući.
INDBIRO
Sutradan sam otišao tamo i osim Rozina zatekao sam i bivše Maglajce Cileva i Crnkovića. Oni su uglavnom već sve znali što se dogodilo, pa su me počeli ispitivati o pojedinostima.
Rozin me je upitao jesam li našao drugi posao, a ako nisam pozvao me je da im se pridružim u Indbirou. Zahvalio sam mu se na ponudi i rekao da na raspolaganju imam pola godine za traženje nekakvog dinamičnijeg posla u industrijskom pogonu, a bez obzira gdje budem, uvijek ću im rado pomoći u projektiranju. Rekao sam im i da ću iskoristi ovo vrijeme i posjetiti neke tvornice iz kojih su me zbog različitih problema u pogonima već ranije zvali. Onda me je Rozin upitao: “Gazdičko” – on nas je sve tako oslovljavao – “jesi li kad bio u Vladičinom Hanu? Oni imaju problema s automatskom regulacijom na sekundarnom natoku. Švapski stručnjaci su dolazili, naplaćivali su po nekoliko tisuća maraka dnevno, ali da ništa bitno nisu učinili”.
Odgovorio sam da tamo nikada nisam bio, pa neka s njima dogovori moj dolazak. Trebaju platiti samo putne troškove i dnevnice.
Vladičin Han
Već dva dana kasnije bio sam u Vladičinu hanu. Direktor me je proveo kroz tvornicu. Instrumentacija je bila u lošem stanju, a nijedan automatski regulator nije bio dobro podešen.
Otišli smo na doručak, a zatim sam se u pratnji šefa pogona vratio da temeljito pregledam tu automatsku regulaciju. Dugo sam provjeravao i shvatio da je bilo pogrešno što je regulacijski ventil previše udaljen od mjesta mjerenja, što može biti uzrokom nestabilnosti, pa sam zaključio da taj ventil treba demontirati i postaviti ga što bliže ispred mjesta mjerenja. Kad sam to rekao šefu pogona zaprepašteno me je pogledao, rekavši da on tu ne smije ništa mijenjati. Kad sam sutra ujutro došao u pogon, zatekao sam veću grupu. Bio je tu i šef službe održavanja i svi su bili nekako neprijateljski raspoloženi. Rekli su mi da ako znadem popraviti regulator, da ga popravim, a ako ne znam da idem kući, jer oni ne dozvoljavaju nikakvo premještanje ventila.
Ništa im nisam odgovorio nego sam otišao do direktora i rekao mu što se događa, na što me je on upitao jesam li siguran da je to uzrok. Rekao sam mu da je to sigurno glavni uzrok, a ako bude još nešto to ću lako riješiti. Na to je on nazvao šefa pogona i oštro mu naredio da učine ono što od njih tražim. Kad sam došao u pogon, tamo je već bio i šef službe održavanja. Uskoro su stigli i bravari pa sam im pokazao što trebaju učiniti. Šefu pogona sam rekao da obustavi proizvodnju dupleksa, ali da može proizvodit neki drugi papir. Kada su to obavili bravari su pod mojim nadzorom počeli obavljati posao. Sve je to jako dugo trajalo, a onda sam rekao šefu pogona da ponovno prijeđe na proizvodnju dupleksa, te da pozove šeficu laboratorija. Zamolio sam je da svaki sat uzimaju po četiri uzorka i to u razmaku od oko pola minute, te da to čine sve do sutra ujutro dok ja dođem na posao.
Ona je to ozbiljno shvaćala i bila je vidljivo zainteresirana. Nakon toga sam počeo s podešavanjem, bila to jurnjava na prilično velikim udaljenostima. Pomagala su mi dva njihova instrumentarca, zapravo bravar i električar koji su raspoređeni na taj posao, a ništa nisu shvaćali što ja radim. Doma sam otišao tek pred veče. Bio sam strašno umoran, pa sam bez večere otišao na spavanje. Kad sam ujutro nešto kasnije došao na posao, dočekalo me poveće prijateljski mi raspoloženo društvo.
Uspjeh
Šefica laboratorija je držala hrpu izvještaja, a šef pogona mi je prišao ispružene ruke i čestitao mi uz riječi: “Pa ovo stvarno radi!” i nekako više za sebe upitao: “Zašto to Švabe nisu uspeli?”. Odgovorio sam mu da su oni usko specijalizirani i dobro rade samo kao tim. Ovdje je problem nastao zbog nedovoljne pažnje u izvedbenom projektu i da mi je drago što je samo to, pa ne moram više ništa poduzimati. Šef pogona mi je rekao da su o svemu već izvijestili direktora, te da je on pozvao nas dvojicu da u devet sati skupa sa šefovima održavanja i laboratorija dođemo u salu za sastanke.
Direktorova ponuda
Čim smo ušli direktor je ustao i čestitao čvrsto mi stežuću raku pri pozdravu, rekavši da je ponosan što mi Jugoslaveni možemo i u tehnici učiniti ono što ni strani stručnjaci ponekad ne mogu. Posjedali smo oko velikog stola, na kojemu su veći bile postavljene flaše rakije Manastirke i mineralne vode Knjaz Miloš.
“Čim sam jutros čuo da ste uspeo, a pošto znadem da sada tražite posao, razgovarao sam s predsednikom opštine kao i političkim i samoupravnim strukturama u tvornici, odlučio sam da vam ga ponudim i ovoj fabrici. Nudimo vam platu od četiri stotine hiljada dinara mesečno i dvosobni stan.” – izjavio je uopće ne sumnjajući da bi moj odgovor mogao biti negativan. Bio je to tada ogroman novac. Plaća više nego tri puta veće od njegove. Da ga ne bih, ne samo razočarao, nego i uvrijedio, prvo sam malo razmislio, a onda rekao da sam zaista počašćen zbog tako velikodušne i primamljive ponude, ali da moramo biti realni. Nije sve u novcu. Nakon četrnaest godina moga vrlo zanimljivog i raznolikog razvojnog puta u struci, napustio sam Zagrebačku tvornicu papira, jer ne želim sudjelovati u glupoj odluci direktora Kuka o njezinu daljnjem razvoju. Sada sam na raskrsnici a za konačnu odluku imam još skoro pola godine vremena. Ja ne radim “udarnički”, kao što sam ovo radio, a takve se prilike zapravo javljaju vrlo rijetko. Rekao sam da radim polako i sustavno, bez nekih spektakularnih uspjeha.
Ako bih sada prihvatio njegovu ponudu, svi bi to u tvornici prihvatili, ali bi se uskoro pojavila zavist, jer: “Ništa ne radi a prima veliku platu”.
“Vi druže direktore sigurno znadete što dogodilo u Sremskoj Mitrovici. Tamo su jednom Slovencu plaćali tristo hiljada, a onda su se njihovi ljudi pobunili, pa su mu dali otkaz. Ja još nisam odlučio što ću raditi, a ako se u zadanom roku odlučim doći ovamo, želim raditi samo kao savjetnik i to uz veliku plaću kakvu mi sad nudite samo par mjeseci, a zatim uz normalnu, koja bi trebala biti barem deset dinara manja od plaće tehničkog direktora. Ako želite ja bih sada uz uvjete koje ste dogovorili s inženjerom Rozinom ostao još nekoliko dana da koliko je moguće obučim instrumentarce i organiziram im radionicu.”- rekao sam mu očekujući kako će reagirati.
Malo je šutio, a onda mi pružio ruku i rekao: “Pošteno”!
Na moj prijedlog šef održavanja je telefonom pozvao poslovođu instrumentaraca i rekao mu da počinje obuka, te da se svi okupe u radionici. Osim poslovođe, koji je bio elektrotehničar i nekako najmanje zainteresiran, ostali su vrijedno učili i obuka je dobro napredovala. Kad god bismo ostali samo poslovođa se stalno nešto tužio, a jednom mi je rekao da je u nekakvoj gužvi i upitao me da li bih mu mogao posuditi petnaest tisuća dinara, a on će mi ih vratiti najviše za tri do četiri dana. To je bilo manje od moje dnevnice, pa sam izvadio novac iz novčanika i dao mu uz napomenu da ostajem nekoliko dana, pa da će taj problem uspjeti riješiti…