piše: Marija Juračić
U mom se gradiću, sada već tradicionalno, svake godine održava doček cara Franje Josipa.
I ja ne znam, tko je ovdje lud. Narod oduševljeno kliče i plješće čelniku carevine koja nas je stoljećima tlačila, koja nam je i našeg Zrinskog skratila za glavu.
Umjesto da viče: “Doli monarhija! Doli strani zavojevači!” on kliče, kao da mu je Franjo rod rođeni i kao da će sad isuti vreću s eurima.
Povjeravam svoje misli zetu, a on se cereka pa kaže:
„Ma to je, punice, samo lijepa turistička manifestacija. Hoće se reći da je Opatija…“
„A je li?“ ne dam mu da završi misao. “A što kao turističku atrakciju ne slave Isadoru Duncan i pjesnika Jesenjina? I ona je trčkarala opatijskim Lidom, dok je to još bila plaža. On, doduše, nije bio osobno u Opatiji, ali su stizala njegova pisma pa je to kao da je bio. Zašto njima u čast ne nastupaju naši umjetnici? Ali, ne! Pjesnik i balerina nisu dobro došli. Tuđinskom se caru treba klanjati! “
Sada zet mene prekida: „Punice, uvijek morate brontulati. Što ima veze, što se slavi? Važno je da se slavi.“
„Kažeš, nema veze? Pitat ću te ja za koju godinu, kada neka država, slijednica Austrougarske monarhije zatraži natrag ovaj teritorij pa Europski arbitražni sud na temelju tog dočeka, te tradiciju i fotografija, koje i ti snimaš, utvrdi da ovaj dio Lijepe Naše nije naš dio Lijepe Naše…“
„Joj, punice! Vi ste paranoični. Kakve vam sve gluposti padaju na pamet.“
„Dobro, zete, ja sam paranoična, ali nemoj se čuditi ako jednog dana zaspiš u jednoj, a probudiš se u drugoj državi. Ne zaboravi da na bedastog i zec nogu diže.“