Anđelka Korčulanić
Gledam te razgolićenu,
u duboku snu bestidno si lijepa.
Ne marim sve i da tisuću sitnih mana
pod tisućom starih ožiljaka kriješ,
svjedočim stihom, ljubav spram tebi je slijepa.
Ni za što ne marim sve dok si moja,
sve dok me toplim dahom griješ.
Sita od slatkih riječi spavaš predugo,
ljubim te obuzetu snom,
a kad otvoriš oči, tugu u njima vidim,
sumornim nebom oblake valja jugo.
Ne daš se više prevariti pjesmom
i činiš me da se stidim,
ne primaš k srcu moje rime,
vječnu utjehu mora.
Polja u tebi za mladim rukama vape,
vape uzalud,
s jekom ih poljima vraća gora.
Pod kišom obećanja klasje se slama
i vjetar raznosi nedozrelo ti sjeme.
Kažeš mi, ne pjevaj,
sasvim su neizvjesne bogate žetve,
plamičak nade bezdušno gasi vrijeme.
Tvoj glas je sjetno zvono,
a lice u sjeni davne kletve.
Moja ti ljubav nije dovoljna.
Bez blagoslova mladih ruku,
zemlji je pjesma ništa.
I nebo nad nama to dobro zna.