piše: Dragica Šimić
Nedostaju joj svjetla, izlozi, nasmijana lica u iščekivanju lijepog. Nedostaje joj sve što stane u Božićnu priču, šarene čestitke na kioscima, lampice, sretna lica na korzu, miris kolača i pečenki i vesela vatrica u kaminu oko kojeg su nekad sjedili u zimskoj noći i slušali daleki huk vjetra.
No snijeg je već odavno zatrpao ceste. Sreća pa ogrjeva još ima. Ali uz smrznutu cestu već dugo leže leševi smrznutih pasa sa kojih sa tugom skreće pogled u prolazu. Sažali se nad njma a kako ne bi nad ljudima, nad sobom, nad djecom, nad sablasnim gradom zastrtim slutnjom I gladi.
Smije li si dopustiti suze, ne, ne želi ih. Osjećaji, izgradila je branu. Ne da se dotaknuti jer onog trenutka kad bi dopustila samo jednoj emociji da se probije do izmučene svijesti zna da bi pokleknula i slomila se u tisuću komadića kao lutka od porcuana.
Rasprostrla je zadnje novčiće po stolu i u mislima joj se pojavi slika onoga što je još mogla kupiti za njih. A to je bilo malo, jako malo.
U ostavi je potražila nakit za bor.
-Da li ljudi koji su u ratu kite bor?
-Ima li pravo radovati se ičemu?
Pogled joj skrene na trenutak na zaspala dječja lica. Ali zbog njih… Ne završi misao već odlučno izvuče božićni nakit, iz duge kartonske kutije plastični bor i krenu pregledati ukrase polako, pazeći pritom kao nekada na njihovu lomljivost i dajući svakoj kuglici posebno mjesto u kutiji. Svaka je podsjeća na jedno poglavlje života, na važne trenutke i sitne male radosti koje život znače.
Nehotice joj se ote kratak osmijeh, upisa se samo na trenutak na rubove usana pri pomisli na sutrašnji dan i kako će biti veseli kad ugledaju kugle i bor. No jedna hladna misao brzo joj usječe dvije oštre bore između očiju i na trenutak joj se učini da će suza što se pokrenu iz dubine bića, poput vulkana uspjeti pronaći put iz njenih očiju.
Ove godine obitelj nije na okupu, ove godine neće biti poklona ni veselja. Skroman ručak i suhi keksi za koje je dobila recept od susjede a ne zahtijevaju puno sastojaka.
I još jedna posljednja provjera. Uputi se brzim korakom u ostavu tamo gdje je uvijek u velikoj plastičnoj posudi držala brašno. Znala je da je pri kraju i da je to bila skoro jedina namirnica koju je trenutno imala u kući. Podiže ju. Bila je lagana. Onda je otvori. Procijeni da je ostala još jedna pregršt brašna. Ponovo joj se nametnu teška misao što je probode brzo i bolno svojom reskom oštricom.
-Kako dalje, što će sada biti?
Odjednom iz nutrine kao lagani plimni val podiže joj se u misli već zaboravljena priča o Iliji i siromašnoj udovici. I o posljednjoj pregršti brašna od kojeg je spremila traženi kruh za njega i za svoga sina a kad je sljedećih dana zavirivala u posudu u njoj je uvijek pronalazila dovoljno za novi obrok.
-Ali u našem vremenu Ilija ne živi…
Zatvori za sobom vrata prazne smočnice i zagleda se u vatricu koja je tinjala i pucketanjem raspršivala zadnje krijesice.
Vani je sjeverac razigrano podizao u vis snježne nanose raznoseći ih u svojoj hladnoj igri po krovovima i smrznutim borovima, po cestama i uspavanim njivama. Sutra će osvanuti Badnjak, drugačiji od svih prethodnih, tužniji nego ikada. Bez kolača i pečenki, bez svečane odjeće i radosti u očima. Ali će ipak doći.
-U siromaštvu kakvom se rodio mali Bog bit ćemo mu možda i bliži nego inače. I donijet će nadu.
A ona će učiniti sve da maleni ne vide tugu u njenim očima.
Dan je bio bijel od noćne razigranosti vjetra i nekako svečano tih. Djeca su bila vesela kad su poslije buđenja i jutarnjeg spremanja naišli na kugle i bor.
Baka i djed prekoputa pozvali su ih da zajedno provedu Badnje veče. Potrošila je zadnje zalihe hrane spremajući skromno jelo za sutra. Djeca su obilazila oko stola dok je vadila tople kolačiće kojim je mirisala cijela kuća. Odavno nisu jeli ništa slatko i nestrpljivo su čekali da dobiju svoj dio.
Podijelila je siromašne zalihe na četiri dijela da svi budu zadovoljni a u posebnu posudu odvojila dio hrane za logoraše. Bugojanske vlasti su se “smilovale” i prvi puta dopustile posjetu logorašima ali kroz žicu.
Sjedeći pored kamina poslije skromne večere bake Ljube, slušali su Božićnu poslanicu kardinala Kuharića na malom tranzistoru koi je radio na baterije. Njegove tople riječi, čestitke i suosjećanje sa bratskim, zatočenim narodom razlijegale su se prostorijom i mamile suze, budile osjećaj da geto u kojem su zatvoreni i nije tako daleko od slobodnog i veselog svijeta božićnih noći i da ih oni tamo, s druge strane rovova nisu zaboravili.
Poput andeoskog glasa probudio je u njima osjećaj tihe nade i svečanosti Badnje noći. Dugo su razgovarali pri svjetlu lojanice, djeca su se smijala šalama djeda Slavka i Božić je dolazio drugačiji nego prije ali ipak svet i svečan.
Ujutro ih je obukla u najbolju odjeću, spakirala skromni paketić s hranom i čistom odjećom i držeći se za ruke krenuli su zaleđenim gradom.
Pred logorom puno ljudi, logoraši iza žice. Svi izvijaju glave, dozivaju se, traže svoje. Nastaje guranje, vika. Stražari prijete da će prekinuti posjete.
I ona traži, ali od silne želje ne prepoznaje više izobličena lica, doziva imenom. A onda čuje da neko doziva njeno i tad ga ugleda, teško prepoznatljivog i ispijenih obraza. Djeca pritrče ocu ljubeći ga kroz žicu i na svoj specifičan, dječji način, ne shvaćajući potpuno ozbiljnost situacije prepričavaju da su jeli božićne kolače.
Prekratko je trajao susret. I samo na trnutak uspjele su se dodirnuti ruke kroz hladnu žicu i pogledi susresti u nemoći. I već su bili odvedeni nazad svojim ratnim sudbinama.
Božićna je misa bila u znaku onih koji su zatočeni i ne mogu sa obiteljima provesti blagdane, i nad čijim životima stalno prijeti dah mučenja i smrti. Tihe suze prisutnih nakon pisma djevojčice zatočenom ocu, molitve, pjesma i svečanost i riječi nade u bolje dane.
*********
Pustila ih je da sami otvore prvu kutiju a došlo ih je puno. Sad je mogla potajno plakati ali od zadovoljstva, sreće, osjećaja da je toliko ljudi negdje izdaleka mislilo na nju i njenu obitelj.
Naguravali su se veselo, nestrpljivo vadeći sadržaj iz kartonske kutije a zvuci oduševljenja izvijali su se u tankim glasićima… bojice, bilježnice, cijeli pribor za crtanje, najfinija vrsta brašna za kolače, šećer, ulje i slatkiši. Oduševljeno su dijelili slatke poklone među sobom i smjesta se dali na upotrebu crtanki.
Izvadila je kratko pismo koje je ostalo netaknuto na dnu kutije.
-Nadam se da će vas ovaj paket pronaći žive i zdrave. Čim smo saznali da su vlasti dopustile prolazak konvoja sa hranom sjetili smo se vas. A nakon ovog bit će ih još puno. Uzdamo se u naše molitve i nadu da će vas božja providnost izvesti u slobodu.
Vlč. Franjo Pilić
Pustila je suzama da pronađu svoj put i donesu olakšanje. Spremila je brižljivo sva pristigla pisma podrške nestrpljiva da zahvali svima i zagledana u daljine u kojima se ipak nazirala iskra spasa prošaptala:
-Hvala ti Sv. Ilija.