piše: Dragica Šimić
-Posjetit ću je uskoro, rekla sam jednoga dana kad me slučajni prolaznik upitao o njenoj divoti, čudeći se iz daljine: Kako starost može biti tako lijepa?
Čula sam priče o njoj, svi govore kako je tajanstvena i nijema i kako u svojoj okamenjenosti ne daje odgovore na pitanja. Samo šuti ostavljena na vrhu brda, danju okrunjena oblacima, noću zvijezdama i mjesecom što joj katkad okrzne skute.
Pitali su je za godine i o vremenu što se bešćutno okomilo na njenu utrobu … dala im je tako malo, kao da je ljubomorno u sebi čuvala sve uspomene ne odajući ni riječ znatiželjnicima.
A ja se upitah kao je putnik što se našao na mome putu po kojem tapkah u krugu i nemah vremena za putokaze, za tragove što ih povijest revno utkala u prirodu.
Tko su ljudi što nam ih usud često stavi na put u želji da nam ukaže na nešto, da nas prodrma iz dosadne ustaljenosti svakodnevnice, da nam skrene poglede ka nijemosti stoljetnih svjedočenja što puno, puno govore tišinom.
Bilo je ugodno penjati se cestom do Martin Brega, biti okružen svim tim ljepotama koje priroda u ovim jesenskim danima stavi pred čovjeka. Učini mi se kao da prvi put vidim sve te boje, stvarne i neponovljive u bilo kojem drugom obliku. Na trenutke me zasipa lišće sa nadsvođenih grana pa mi se učini da pripadam kadru neke stare bajke, da sam u vremeplovu što me posjeo u sedlo rasnih templarskih konja.
Nestala je cesta i kopita odjekuju neuglednom kamenom stazom. Dvanaesto je stoljeće i slijedim kolonu umornih križara što se odvažiše na dalek put, čak iz svete zemlje odrediše sebi cilj, upravo ovo brdo ispod kojeg i ja jednom davno pronađoh novi dom, progonjena po svijetu, izopćena i iščupana iz korijena.
Spoznah još jednom kako je sve na svijetu povezano u vremenu, u sadašnjosti i prošlosti, događaji se vrte i ponavljaju, pa i sudbine ljudi, stradanja, življenja i voljenja. I dok koračam polako u svojoj omiljenoj igri vremeplova, nadolaze mi sve one priče kojima se oboružah da na svome kratkom hodočašću prodrem malo dublje u nit templarskog carstva i njihove tragedije.
A Nju ću ostaviti za kraj …
Templari su red vojnika redovnika osnovan nakon što su devetorica njih devet godina vršila iskapanja pod Solomonovim hramom tražeći tajno blago. Ono što su iskopali godine 1128. ostala je tajna a pretpostavlja se da se radi o svetom gralu a neki tvrde i o tajnim svitcima. Uglavnom, tajna iskopina im je donijela priznanja tadašnjih evropskih vladara, i crkvenih starješina te su dobili dozvolu za osnivanje posebnog reda koji se brinuo o sigurnosti hodočasnika koji su i kroz ove zemlje prolazili na hodočašće do Jeruzalema.
Tijekom rata postali su jako moćni, ovladali jednom od najjačih morskih flota, zadobili posjede po evropskim zemljama a također posjedovali više od dvije trećine današnje Hrvatske. Sjedište im je na ovome području bila današnja Božjakovina pored Zagreba koja je i dobila ime po Božjacima kako su ih u to vrijeme još nazivali u ovim krajevima. Božjaci ili templari su bili plemići koji su se zakleli na čistoću, siromaštvo no ipak poslije dugih i krvavih borbi sa arapskim plemenima stekoše velika blaga. Tako su im poveljom kralja Andrije II iz 1209. darovani posjedi u Hrvatskoj.
Iskopavanja su pokazala da se na ovim prostorima i prije dolaska templara nalazila crkvica posvećena sv. Martinu izgrađena romanskim stilom koji se odlikovao polukružnim apsidama. Svetog Martina su posebno štovali Benediktinci još od desetog stoljeća. Prije pokrštavanja na ovim područjima su se štovala poganska staroslavenska božanstva.
Jedan od najutjecajnijih staroslavenskih bogova bio je bog Perun, bog groma i munja, čije je svetište (pretpostavlja se) tada bilo izgrađeno na vrhu ovog brežuljka.
Simbol boga Peruna je orao koji živi na vrhu hrastovog stabla koje predstavlja život i u stalnom je sukobu sa zlim bogom Velsom koji je živio u podzemlju u korijenu njegovog drveta. Perun je bio oženjen Suncem ali morao je svoju ljubav dijeliti sa Velsom noću kada bi zapadalo za goru.
Vels mu je krao i životinje, pa čak i sina Jarila. Stalna Borba između Peruna i Velsa simbolizirala je izmjenu godišnjih doba pa je primjerice kišno vrijeme, vrijeme kad je Perun pobjeđivao i vraćao sva bogatstva koja mu je Vels ukrao. Perun je ubio Velsa svojim moćnim oružjem, sjekirom i kamenim strijelama što su mu izlazile iz prstiju. No on se uvijek ponovo vraćao u obličju zmije ili zmaja, skidajući staru kožu i rađajući se ponovo u novoj životinji.
Hramovi bogu Velsu građeni su u nizinama uz rijeke jer je on bio bog podzemlja i vodenog svijeta i životinja, a stari slaveni dovodili su njima stoku na blagoslov.
Templari odlučiše da neće rušiti hramove poganskih bogova već će na mudar način privoliti stanovnike da prihvate novu vjeru. Dopustiše im stoga, da zadrže neke običaje koji su bili vezani uz poganske obrede.
Odlučiše obnoviti staru crkvu sv. Martina ali u novom gotičkom stilu čije su glavno obilježje bili prelomljeni lukovi čije su vrijednosti utemeljene na znanjima tajne geometrije koja su uvezli od arapskih plemena, kao i mnoga druga važna otkrića kojima su oplemenili tadašnje evropske zemlje.
Smatra da su s njima bili u prijateljskim odnosima usprkos krvavim ratovima između islama i kršćanstva te da su se sastajali na pograničnim područjima oko Jeruzalema preuzimajući njihova znanja i šireći ih po Evropi.
Tako su izgradili niz katedrala u novom gotičkom stilu ( najpoznatija je Nottre Dame u Francuskoj).
Sv.. Martin je u to vrijeme bio snažna ličnost u kršćanskom svijetu koja je dostojno mogla zamijeniti poganskog boga Peruna.
On je bio francuski biskup kojeg je otac kao mladića prisilno otjerao u vojnike. Kada je pred vratima jednog porušenog grada susreo siromaha kako se smrzava, otrgnuo je pola svog plašta i pokrio ga. Sljedeće noći sanjao je Gospodina pokrivenog tim istim plaštem kako ga poziva da se obrati na kršćanstvo. Propovijedajući novu vjeru postao je redovnik po vlastitom opredjeljenju a kasnije i biskup proglašen svetim.
Crkvica je izgrađena početkom četrnaestog stoljeća. I kao i sve građevine sto su ih izgradili ti drevni neimari trajala i prkosila stoljećima.
Godine 1880. zadesi grad Zagreb i okolinu veliki zemljotres u kojem se urušiše velebna zdanja, pa tako i crkva sv Martina na Martin Bregu.
Je li se to poganski bog Vels probudio u podzemlju bijesan zbog zaborava u koji je zapao?
No zemljotres donese i dobre promjene, te se grad Zagreb ubrzano poče obnavljati i izgrađivati u modernu Evropsku prijestolnicu. Crkvene starješine Odlučiše izgraditi novu crkvu sv. Martina u dolini gdje se u to vrijeme i osnova veliko naselje izniknu predivna građevina proizašla iz nacrta poznatih arhitekata koji su izgradili i zagrebačku katedralu. Tako po njenom uzoru bi izgrađena nova crkva sv. Martina u Dugom Selu ispod mističnog Martin Brega.
U okrutnim i krvavim ratovima koje su uz mnoge druge viteške redove vodili za oslobađanje Jeruzalema bili su najdostojanstveniji red, no često su dolazili u neposrednu borbu za prestiž sa drugim križarskim redom Ivanovcima koji su također štitili hodočasnike. Natjecali su se primjerice čiji će red biti na vrhu kolone nazivajući dotične avangardom a one na začelju regardom.
Francuski kralj Filip Lijepi se poboja vojne moći i utjecaja slavnih templara strepeći za svoju krunu te odluči ukinuti njihov red velikim pokoljem koji se zbio 1307 godine, na (zloglasni) petak 13.
Nakon što je pohapsio oko tisuću templara i njihovog perceptora (vođu), većinu spali na lomači pod optužbom da su heretici. Na isti taj dan misteriozno je otplovila i njihova flota od 17 brodova u nepoznatom pravcu za koju se pretpostavljalo da je u svojim potpalubljima skrivala tajnu pronađenu ispod Solomonovog hrama koja je i danas predmet mnogih istraživanja. Templarske posjede predade u posjed Ivanovcima koji su se postepeno povlačili sa ovih prostora prepuštajući ih svjetovnim vlastima.
U drugim europskim zemljama zabranjeno je bilo spaljivanje i mučenje te se preostalim templarima pruži prilika da pređu u neki drugi redovnički red.
Hrvatski biskup toga vremena Augustin Kazotić (koji je poslije proglašen blaženim) ponudi preostalim templarima na hrvatskom području da sami odaberu redovnički red u kojem žele služiti Gospodinu i tako ih spasi od pogubljenja.
****
Zanjihaše se bijeli plaštevi sa crvenim križevima ušivenim zlatnim vezom u odore, iz kolibe pohitaše sluge primajući uzda, štitonoše brišu mokre sapi konjima, zavijoriše bijele zastave na kopljima. Orao se oglasi negdje u visini polijećući iz starog hrasta, vinu se u nebu promatrajući dolinu ispred sebe i oštrim pogledom vrebajući zvijer. Po brijegu procvale perunike. Je li to Perun gađao munjama obronke brijega iz kojih iznikoše po starim legendama plavi cvjetovi nazvani po drevnom bogu. Vjetar zacvili u granama, uskovitla legende i vjerovanja i sve slike nestadoše, i ostade samo Ona.
Crkva sv. Martina, ta ponosna starica, tek svojim golim zidinama i nijemom tišinom govori o jednom vremenu, o okrutnoj sudbini vitezova križara. Još joj toranj ponosno para nebo nad Martinom i mami poglede udivljenja iz doline i okolice i eto, čeka valjda neka bolja vremena…čeka neke nove vitezove da joj vrate krila i spase tragove u vremenu od zaborava.
A ja se u mislima zahvalih onom slučajnom prolazniku za pitanja na koja nisam imala odgovore ali koja me nagnaše da se vremeplovom otisnem na ovo mistično putovanje …