POTRKA/ II. dio
piše: Dragica Šimić
Barba je sahranjen drugi dan kako je to i običaj u kršćanskome svijetu.
Noć prije, obučeno u najbolju odjeću koja se čuvala samo za ukop i odlazak na misu u staru gotičku crkvicu, u hlače od crnog, krutog sukna i bijelu košulju, s rukama preklopljenim na grudima, sklopljenih vjeđa koje su čuvale zadnje misli i kolebanja; mirnog, bijelo kamenog lica iz kojeg se život i duša ljudska povukla u neke druge dimenzije kao kad bura ostavlja mora i nakon njenog odlaska ono se čini još sjajnije, mirnije i glađe; ležalo je i njegovo kameno tijelo obasjano svjetlom lojanice. Bore mu na licu ne bjehu više tako izražene niti izraz strog i oštar, samo su još guste sjede obrve zaklanjale udubljene oči u kojima se u kutu caklila zadnja, škrta suza.
-Ili je to seoskom brijaču, klecavom barbi Miji pobjegla koja kap vode dok je u smrti brijao usnulo težačko lice. Barba nikada nije plaka, biće da je to od toga...
Razmišljao je napregnuto dječak pogledajući čas mirno majčino lice, njene spretne kretnje dok je pridošlicama seljanima nudila čašicu loze za pokoj duše, čas pogledajući ujnu Lucu što je spuštenih i mirnih očiju bdjela uz tijelo pokojnika, čas u ljude , sve poznata lica koja nisu pokazivala nikakve emocije, ni tugu,ni radost. Tek bi, skupljeni u male grupice po središnjoj kamenoj prostoriji, obasjani slabim svjetlom, tiho žamoreći prepričavali iznenadnu barbinu smrt i kako su još juče s njim obirali zadnje kasnojesenske plodove ispijajući i pokoju čašicu više, pritom prigušeno i polupijano izgovarajući ono sudbinsko:
–Pokoj mu duši.
Zvonik na kamenoj crkvi sv. Mihovila s četverolisnom rozetom na portalu ispod koje je dominirao bizantski križ i uklesanim grbom plemićke obitelji koja ju je dala izgraditi a potjecala je još iz gotičkog doba, zvonio je polako i umjereno. Obred ukopa je trajao kratko. Nakon što je svećenik poškropio grob blagoslovljenom vodom a prisutni ubacili šaku crne zemlje, povuče se Potrka dalje od ljudi. Samo je još jednom bacio zadnji pogled na raku.
-E moj barba, ostade ti na tako malo od onolike zemlje i bogatstva.
Za njegovo dječačko biće bijaše to previše tužnog iskustva za tako kratko vrijeme pa se uputi uskom stazom između grobova od kojih su neki potjecali i iz rimskog doba. Nije ih zdušno ni primjećivao, znao je samo da su jako stari a to je zaključivao po čudnim znakovima i simbolima koje nije razumio. Preskočio je suhozid kojim je bila opasana crkva i groblje, želeći što prije iza sebe ostaviti sve što ga je vezivalo uz umiranje i pogreb. Požurio je da se što prije dočepa uzvisine i čistine sa koje će moći gledati more i brodove, sanjariti o dalekoj zemlji i svim pobjedama koje će u njoj ostvariti.
Sjede na malu visoravan obraslu mahovinom, ubra prvu travku koja mu je bila pri ruci i stade ju grickati udišući pri tome duboko, ostavljajući zaboravu sve loše dane. Očima je upijao ljepotu zelenila što se pri dnu miješala sa plavom morskom bojom, udisao miris trava dok su čvrčci sve tiše i tiše pojali svoj jesenski pjev.
Odjednom mu se zavrti u glavi, poče gubiti ravnotežu. Zemlja se pod njim izmicala i klizila, kamenje rušilo povlačeći ga sa sobom u duboki bezdan. Osjetio je kako tone u duboki mrak koji je ličio na san. Tama ga prekri potpuno.
Nije znao koliko je ležao prije nego mu se vratila svijest. Kašljući, ispljunuo je iz usta zemlju koja ga je zatrpala pri urušavanju. Sjetio se iz očevih priča da je ovaj kraj jednom, dok je bio mali, pogodio veliki zemljotres. I tada su padale gromade stijena na male seoske kućice i urušavale ionako trošna zdanja. Uhvati se za glavu na mjestu gdje je osjetio iznenadnu bol. Osjeti na ruci ljepljivu tekućinu kojoj nije razaznavao boju u mraku ali znao je iz prijašnjih sličnih iskustava da je to krv. Pridiže se i teturajući pokuša se kretati po prostoru. Hod su mu otežavale stijene pomiješane sa zemljom. Oči su mu se polako privikavale na tamu. Shvati da se nalazi u maloj zidanoj izbi koja je ličila na grob. Na zidu iznad kamene ploče koja je mogla biti nadgrobna, stajao je križ, sličan onome na pročelju crkve, poduplan, i isti grb uspravljenog i krilatog jednoroga. Pokuša rukom skinuti nataloženu zemlju sa nadgrobne ploče nebi li u mraku razaznao slova.
-Samo da nisu oni hijeroglifi kao na groblju, promrmlja kao da razgovara s nekim.
Uplaši se sam svoga glasa u tišini i kao da iznenada postade svjestan opasnosti u kojoj se našao. No upravo kad je povukao ruku sa ploče zapetlja mu se u prste nešto hladno,metalno i zamršeno. Osjeti na dlanu težinu lančića sa medaljonom. Brzo ga spremi u džep i poče tražiti izlaz uspinjući se urušenim kamenim pločama, osjećajući sve jasnije dašak svježeg noćnog zraka na licu. Kad je konačno ugledao nebo, već posuto zvijezdama, skoro zaplaka od sreće ali se brzo pribra misleći:
–Šta bi reka ćaća da te vidi da plačeš ka divojka! Saberi se Potrka i biži kući dok si živ.
Trčao je kao da ga gone svi dusi kroz šumu i maslenike sve dok se nije dočepao sela i ugledao prve kuće što su kroz mala drvena okna škrto prosipala slaba svjetla fenjera. Još jednom je opravdao svoje ime svjestan da stoji pred pragom kuće i otvara ubrzano drvena vrata koja zaškripaše glasno i prodornim zvukom zaparaše noćnu tišinu. U isti trenutak okrenuše se sve glave prema njemu, majčina, i male braće i sestre koji su već na siromašnim ležajima bili spremni za spavanje. Majka ustade izbezumljeno mu pregledajući okrvavljenu glavu.
-Pa di si luta, nesritni sine, u srid noći!? Umrla sam od straja. Sad sam tila ić budit suside da te iđemo tražit!
-Majko, pa zar nije ovdi bilo potresa?
-Ma kakav crni potres? Nisi prije bija take lude glave dok se nije desilo ovo sa barbom.
-Nisan luta majko, časna rič. Pa nikad ti nisan laga. Mislija san da je potres. Upa san u rupu i jedva živ osta.
Slušala ga je oprezno mu čisteći ranu na glavi, sve cukajući u nevjerici.
-Dite, dite,moga si poginit.
Kad je zatvorio za sobom vrata osjetio je olakšanje. Nije majci spomenuo lančić sa medaljonom. Znao je da bi ga prekorila što je kući donio nešto što nije njegovo. I ne bi ga samo korila. Ispitivala bi ga i natjerala da ga vrati. A njemu se baš i nije ponovo išlo na ono mjesto.
Smjestio se u krevet i izvukao lančić na mjesečevu svjetlost koja je srećom obilno sjala. Nije bio zlatni, vjerovatno srebrni, još je u utorima imao zaostale zemlje i sitne plijesni koja je obrastala ploču na kojoj ga je našao. Medaljon se nije dao otvoriti pa iz džepa uze mali nožić i zavuče ga u usku šupljinu. Sitne šarke popustiše i kao u nekoj čaroliji iz unutrašnjosti ga pogledaše dva smeđa djevojačka oka.
Nastavit će se…