Josip Prudeus
Listopad će draga. Prava kišna jesen.
Usnule su krošnje čekajući tebe.
Naslonjen na kesten, ljubavlju zanesen
sigurno ćeš doći. Uvjeravam sebe.
.
Silazim do rijeke. Šuti. samo teče.
Obala se druga maglovito sluti.
Mostovi su nada, obećanje sreće.
Susreti pod njima zagrljaje ćuti.
Stubama se penjem prema tvome domu.
Pokucam na prozor. Potiho. Polako.
Poruka mi čudna uznemiri dušu:
ugasi se svjetlo, zastor se poma’ko.
Pružamo si ruke. Ne trebaju riječi.
Kišobran za dvoje, šetnji nema kraja.
Ma koliko rijeka s jeseni nabuja,
most ljubavi, uvijek, dvije obale spaja.
(Vrijednu fotografiju učinio foto umjetnik iz Broda – Ivica Krpan )
BaŠ pred smrt Josipovu postado smo dobri prijatelji. Sve znam za nepravdu i bol koju su mu učinili. Znam i ko ga je jedini branio. Znam i kako je velika dobrota u njemu bila, znam poeziju što je volio, znam i koliko je živjet želio..Slava mu i hvala.
Kao i uvijek do sada, gospodine Josipe!Ostajem bez daha! Hvala na predivnim stihovima!