tekst i foto: Sandra Marelja Muić
Kratki dvodnevni posjet divnom jugu na kraju sezone, malo odmora od hiperturistifikacije u Zadru i drugih manje lijepih stvari u životu. Promjena okoline djeluje čudesno uvijek, a hrvatski jug je čarolija, makar nas ovaj put dva dana časti s pravim jugom.
U prekrasnoj Korčuli, na vjerojatno najljepšem mjestu za objedovanje uopće, uz stoljetne zidine iznad mora, cijeli red restorana s istom meni kartom od deset vrsta pizze. Konobari sliježu ramenima. „Ako želite pojesti dobar rižot, morate ići 100 km dalje ( Mali Ston), ovdje ga nećete naći.”, bez oklijevanja nas uputi mladi djelatnik kao da je potpuno bjelodano da tu nećemo ništa slično naći i da je to nešto što je sasvim prihvatljivo.
U tom cijelom nizu restorana jedan je sa Michelin oznakom, ali kod njega ne sjedi absolutno nitko. Ondje pak povrtni rižot s dimljenim pačjim prsima usamljeno čeka na svoje konzumente – takvo nešto što se stoljećima brudalo u korčulanskim tećama ovo popodne prolazi potpuno nezapaženo. Konzumenti koji traže barem crni ili bijeli rižot, sinonim dalmatinske restoranske spize, ostati će usamljeni u svojoj potrazi jer prava Dalmacija mora samo praviti pizze i tjesteninu sa lososom (kojeg uopće nema u Hrvatskoj) da bi nahranila sve te turiste svoje koji dolaze u potrazi za autohtonim doživljajem nečeg stvarno neautohtonog. Koncept podilaženja iz godine u godinu do novih turističkih brojki.
Novi interpretacijski centar Marka Pola, otvoren u srpnju, još netaknut u svojoj novini ispada čista turistička navlakuša za ulaznicu od 8 eura, papilova europskih fondova. Sve skupa teško povezivo, život Marka Pola, povijest Korčule i njegova istraživanja, treba vam solidna naobrazba da se snađete u tom blještećem kamenu i staklu. Ali, možete se krasno uslikati pri vrhu i pogledati kroz dvogled nakon što ste se pravili da, kao posjetitelj, razumijete o čemu se radi..
Za Jadroliniju iz Orebića za Korčulu i 15 minuta vožnje tamo i natrag ćete morati izdvojiti više od pedeset eura za vozilo i dvije osobe, a za sat parkinga u Korčuli ponosnih 4 eura. Vidim da je u Beču sat parkinga 2,50 eura, pa mi je drago da smo mi u nečemu napredniji od Mitteleurope. U trgovini vinima pronalazimo vino za skoro 90 eura koje smo dan ranije u originalnoj vinariji Korta Katarina u Orebiću vidjeli za 50 eura. Mi to tako. Dokle tako?
Posvuda vodiči turistički sa svojim grupama na Korčuli, još se deveti mjesec drži hrabro po broju.
Sam Orebić preko puta Korčule, skroman i suzdržan, ne s agresivnim cijenama i mirne atmosfere. Divne kamene kuće nekadašnjih kapetana svjedoče o dugoj tradiciji pomorstva, taj niz uz šetnicu samo narušavaju identične suvenirnice koje možemo naći na svakom koraku u turističkim mjestima sa svojom nepodnošljivom sintetičko-plastičnom-neonskom ponudom. Potpuno narušavaju ambijent mira i kamena uglavnom napuštenih kuća i rascvjetanih lantana.
Podno vrha Svetog Ilije iznad Orebića prekrasan franjevački samostan i crkva Gospe od Anđela. Po oblacima i jugu doživljaj tog mjesta je zbilja poseban. U fascinantnoj crkvici gdje franjevci drže misu impresivna drvena propovjednica sa rukom koja drži križ. Franjevci bi uvijek zvonili kada bi se orebićki pomorci vraćali ili kretali na svoj vijađ[1] i u čast svoje Gospe zaštitnice trubili s broda. U prizemlju i na katu, uređen muzej o povijesti pomorskih obitelji višestoljetne orebičke pomorske tradicije . Strukturiran, podložen, prekrasnih maketa i votivnih[2] slika te fotografija obitelji sa informacijama na četiri jezika pored. Vidikovac koji nam nudi pogled na otoke ispred i na živahni akvatorij je mamac za turiste, iako uspon nije kratak. Od onih koji se uspnu gore, rijetki izdvoje 4 eura za posjet samostanu, strani turisti se redovno okreću i zadovolje selfijem sa vidikovca da bi se potom spustili na pizzu vjerovatno.
Bezbroj biciklista i rekreativaca po Pelješcu, priroda netaknuta, na svakom koraku loza koja raste zatravnjena i naoko neodržavana. Priličan kontrast zadarskoj regiji gdje je skoro više apartmana nego domicilnog stanovništva a na svakom uglu ćete pronaći kafić i trgovački obrt u kojem imate i kruh i antifriz istovremeno. Ovdje toga nema.
Osim potrage za dobrim rižotom, tražila se dugo i dobra kava, ali bezuspješno. U malom Trsteniku u koji se spuštamo prolazeći Grgić vinariju kao da je vrijeme stalo, a i servirana kava isto stala u tom trenutku, nismo je mogli popiti. Na stranu i kava, ima nečeg utješnog u netaknutosti i staloženosti ovih malih turističkih mjesta na jugu, ljubaznih stanovnika i mira koji caruje tu, ne dominira eksploatiranost i još mjesta imaju svoj identitet.
U nekom članku o utjecaju turizma na svjetske gradove koji sam nedavno preletjela, autor je, među ostalim, napisao da će New York pojesti turisti, da će ga jednostavno pojesti. Naši gradovi su puno manji od NY pa je izglednije da će nas puno brže pojesti nastavimo li mi to tako.
[1] Viaggio (tal.) – putovanje
[2] Zavjetnih slika
