Kristina Rogić
Toliko dana bez tebe
Toliko dana… bez tebe provedenih
Je li mi sada dovoljno da te samo vidim?
Ili bi udahnula svu svoju želju i uvukla ti se u naručje;
k tebi se priklonila, skrila
Uronila u tvoje ruke, u tvoja pleća
Rukama prelazila po njima
Da ti na koži ostane miris mene,
poput ožiljka, porezotine…
Da ulicama idem, a na meni miris tebe;
tvojih dlanova i prstiju otisci tvojih…
I više da ne bude mene; da budemo samo mi…
Toliko dana, dana bez tebe
Jesam li prestala ih brojati?
Toliko noći, noći… bez tebe
Je li mi i srce i tijelo ostalo hladno, je li prestalo postojati?
Dani, dani bez broja, a svakom znam broj
Kad bi barem bio, malo, ispod kože i krvi duboko, moj
Nitko osim nas ne mora znati
Nikome te neću odati
Dišem…
Je li život dovoljno nositelj sreće moje
da padnem ti u dlanove, da čitava u njih stanem,
da na ramenima tvojim udišem i izdišem?
Da dođem ondje, gdje oduvijek doći sam htjela,
da grlim onoga koga sam zavoljela
Ili je sreća moja… u želji sagorjela?