piše: Marija Juračić
Nervira me zet kada primjećuje da ručak u zadnje vrijeme kasni i kada tu činjenicu povezuje s mojim godinama. Kažem mu da to kašnjenje s godinama nema veze, jer ako si se rodio blesav, godine te neće opametiti, a ako si se rodio pametan, godine će ti dodati onu finu kvalitetu iskustva i zrelosti.
„ Dobro, o čemu se onda radi?“ pita me izravno.
„O tome da svakog jutra moram pročitati sve novine i pregledati cijeli Internet da vidim što se kuha u vladinoj kuhinji… Vidim, tebi je to smiješno“, reagiram na njegovo cerekanje, “ali ako nisi budan, odnosno spreman na trenutnu reakciju, može ti se lako dogoditi da zaspiš kao oženjen čovjek, a probudiš se kao neoženjen, jer je vlada tako odlučila.”
Vidim mu na faci da bi mu se ta ideja mogla i svidjeti pa brzo nastavljam s argumentacijom:
„ Vidio si da ovog ljeta nisam imala gdje staviti moj šugaman. Na onom opatijskom mjestu koje je nekad bila plaža, moram se verati po strmim, oštrim stijenama koje gotovo okomito dijele razinu mora od sterilno nanizanih ležaljki.“
„Punice, takve su vam koncesije. Ubire se novac da bi se izgradili novi objekti, potakao napredak.“
„Da, vidim zete, taj napredak. Tako je velik da ljudi koji su generacijama, od stoljeća sedmog, živjeli u nekom mjestu, sada snažno napreduju u pravcu iseljavanja. Ali, ovih šest metara obale, koji se zove pomorskim dobrom, ne dam.
Za tvoju informaciju, mislim da je nekad to pomorsko dobro iznosilo 10 metara od obale i nije se mjerilo za vrijeme plime okomicom. To je pomorsko dobro značilo da je svatko na njega mogao postaviti svoj šugaman i privezati svoju barku. A sada nam i to žele oteti. Koncesionirati… E, ne dam. Motrim ih i reagiram pa makar mi sutra poklonili cijeli otok. Onaj Goli.“