S TOBOM SE LAKŠE PIŠE

IN MEMORIAM – Emil Cipar (10.10.2014. – 10.10.2023.)

Iz naše arhive/ objavljeno 10.10.2017.

tekst i foto: Sonja Breljak
Berlin/ Volim ovu fotografiju. Načinjena je u sretno, puno, toplo vrijeme. Bijaše početak srpnja. S folklorašima Hrvatske zajednice Berlin na putu sam za Đakovo, na tamošnje Đakovačke vezove.  Naša mala trupa, zaustavila se na odmorištu Marsonija II. Tu su nas čekali Emil i Čuko.

Provedoh nezaboravan dan u Brodu…Sava, Fišijada, Željko, Darija, Anita, Tadijin dom, Bartolovci…Emil mi pokazao Brod, svoj Brod, onaj radi kojega je, nakon trideset i više godina, iz Njemačke krenuo kući.

I, eto sad ispred mene, te Emilove fotografije načinjene mojom rukom, na terasi sestrinog doma u Bartolovcima gdje cvate bijela ruža iz Emilove priče Ruža iz Kaliningrada. Ista ona koju, ljubaznošću Emilove sestre Emilije, ovo ljeto ponesoh za Berlin. Njeni izdanci već se pružaju u mom vrtu i listovi se obećavajuće zelene. I ja ju hrabrim: rasti, rasti…

Bio je to, te 2013. godine, naš drugi susret u do tada već, pet godina dugoj suradnji. Emil je imao bogato, raznovrsno iskustvo i hrabrost iseljenika, povratnika te i vrijedno iskustvo novinara. A k tome još i nepogrešiv osjećaj za pravdu. O tome je znao pričati, s puno argumenata ali bez podignutog prsta. I znao je često, a to je ono što uvijek i danas svugdje nedostaje, bez ustezanja postavljati precizna, važna i direktna pitanja. Na jedno takvo pitanje, slavni Genscher je rekao: -O, vi ste vrlo inteligentni! A Emil je uzvratio (ne zaboravljajući na pitanje): Ja, das bin ich!

Iseljeništvo je bilo naša neiscrpna tema. Emil je dobro poznavao i često ozbiljno a i  šaljivo opisivao život i probleme i dileme s kojima su se naši iseljenici susretali u Njemačkoj. Ključnu važnost davao je jeziku i stvarnoj, društvenoj i građanskoj integraciji u društvo u kojemu živimo što ne mora značiti i zatiranje identiteta. Spoznao je to u ono vrijeme u kojemu su naši ljudi intenzivno živjeli privremeni, odgođeni, a ne puni život.

Kad smo se upoznali, vrlo brzo smo uvidjeli zajednička zanimanja i teme. Emil je svojevremeno bio suradnik Večernjeg lista a ja Slobodne Dalmacije. Oboje smo pisali za Maticu. Prošle godine je i godišnjak  Danica, s kojim surađujem više od decenije, objavio i jednu Emilovu priču. Jednu od dragocjenih koje sabrasmo i objavismo i u knjizi “Ono malo duše”, kao najljepšem duhovnom spomeniku.

U to vrijeme sam, a bijaše to već četrnaesta godina mog boravka u Berlinu, bila potpuno fokusirana na suradnju s hrvatskim novinama. Smanjenje i ukidanje te suradnje, dovelo je do svojevrsnog duhovnog tjesnaca ali i otrježnjenja. Izostanak suradnje s dnevnim novinama, Emil je, tješeći mene,  komentirao riječima: “Prosula se vreća s rižom!  Idemo dalje.” Osnovali smo Hrvatski glas Berlin gdje se, zahvaljujući suvremenim mogućnostima, mogu/možemo i dalje  profesionalno, urednički, novinarski razvijati. I ne samo ja/mi, već uporedo i brojni drugi s nama. Bili smo ponosni na naš rad. U njega je utkana čista ljubav ka jeziku, pisanju, pozivu, pa nije čudo da traje.

-Želim te vidjeti angažiranu, integriranu, utkanu u njemačko društvo, znao bi često reći. I ja slušam savjet starijeg kolege. Ne ispuštam(o) kormilo Glasa iz ruku, zadovoljstvo je tu veliko. Tek, počinjem, baš tako nekako u prvim godinima Glasa,  raditi i kao prevoditelj u jednoj od berlinskih državnih službi (Hvala, Željko!), nastavljam s dvogodišnjim ugovorom na obradi podataka a od prije dvije godine s dvogodišnjim sam ugovorom u jednoj saveznoj službom koja upravo za temu ima: migracije.

Ugovor mi ističe krajem godine. Naravno, brinem se, zdvajam, no, ne predajem, borim se. U predprošli petak poziv voditelja referata kojemu pripadam. Uz neograničeni, stalni  ugovor o zaposlenju nudi i riječi koje sam dugo čekala.

-Čestitam! Vi ste to i zaslužili.

Čuj, znam da s onog mjesta na kojemu jesi, sve to vidiš, i čuješ, i znaš. Ipak, o tako bih ti rado ovu novost rekla. A ti bi ponovio onu poznatu sindikalnu: –Tko se bori, može izgubiti, tko se ne bori, već je izgubio. I  bio bi jako ponosan na mene.

Eto, rekoh, napisah, ti svakako čitaš sve ove redove našega Glasa.

Dok ovo pišem, već je 10.10. Kako godine prebrzo dolaze, prolaze… a ipak, kao vječnost cijelu da te nema.

Pretvorio si se u slova, redove, kvačice, stihove, prijatelje, glasove, gradove, knjige… S tobom se lakše piše.

Tako se, iako smo daleko, u dva svijeta, uvijek iznova, na našem Glasu, dugo i rado, čitamo, čitamo, čitamo…

Mir tvojoj duši, dragi prijatelju.