piše: Ivana Šojat
Isprva sam bila bijesna, dakako, kad sam u medijima doznala za novi način vrednovanja knjiga koje će svojim autorima eventualno priskrbiti stimulaciju za najbolja ostvarenja na području književnog rada. Pomišljala sam na bojkot.
Tri-četiri dana me držao taj gnjev, a onda su mi se u sjećanja vratila neka “druga” i “drukčija”, prijašnja vrednovanja kad je bilo dovoljno da se u toj nekakvoj komisiji nađe dvoje kolega koji te iz nekog opskurnog razloga ne podnose, pa iskoriste priliku da tvoju knjigu koja je dobila i pozitivne kritike i naklonost književne publike, bace u limb za nedostojne stimulacije kako bi te kaznili, omalovažili.
I nekako mi je veća ta minula gorčina od gorčine koja me u prvi mah zapljusnula u prezentu.
Mislim, naime, da su u književnom svemiru najveće zločine prema književnicima počinili sami književnici, kao i teoretičari i kritičari koji djeluju u sklopu književnih društava.
Na pamet mi padaju svi moji kolege koji su moju eskapadu u glupost zadivljujućom brzinom iskoristili da popljuju i unize sve što sam ikad napisala. Na pamet mi pada i, recimo, nagrada Fonda Miroslav Krleža koju je “ljudski faktor subjektivne procjene” u posljednjih dvadeset godina (deset dodjela) šest puta dodijelio književnim teoretičarima, a samo četiri puta književnicima, premda je u tom razdoblju itekako bilo knjiga koje su obilježile ne samo dvogodišnje razdoblje, nego i cijelo desetljeće…
Ne bih se složila da su brojke “ružne”, ni da omalovažavaju. Ima u ljudima nečeg što daleko ružnije omalovažava od svih egzaktnosti tablica, brojeva i bodovanja. I ne možemo se uspoređivati (nažalost) s piscima koji svoje opuse stvaraju unutar “velikih jezika”. Njima ovakve stimulacije nisu ni potrebne. Njihove naklade su vrtoglave, omogućavaju im lagodnost i dostojanstvo…
Opaska: Oduvijek me fascinirala ta amnezija mnogih mojih kolega koji se, kad ih novinar priupita mogu li nabrojati neke svoje kolege čiji rad cijene, začudno ne mogu sjetiti nijednog živog hrvatskog kolege, nego im na pamet padaju isključivo neki geografski daleki ili odavno mrtvi kolege…
Pridodala bih: u Saboru RH sjedi (najčešće ni ne sjedi) 151 zastupnik. Svatko od njih svakoga mjeseca dobije nekoliko tisuća kuna više od iznosa famozne stimulacije oko koje se svake godine glože pisci…
Pozvala bih Ministarstvo da svake godine podijeli barem 50 stimulacija. Tako bi u godini dana potrošili trećinu mjesečnog iznosa što ga RH svakog mjeseca izdvaja za ljude od kojih doslovno nijedan građanin nikada neće imati ama baš nikakve koristi… (ako ćemo književnost razmatrati s pozicije korisnosti)…